Malo je toga ljepše od boja jeseni koje pokazuje priroda. Jesen i čudesna čarolija koja stvara najljepši splet čarobnih tonova. Kroči li čovjek u park, vrt, šumu, shvatit će koliko je ljepote ondje satkano i zašto se jesen najčešće naziva najraskošnijim godišnjim dobom.
Upravo je priroda oduvijek bila velika inspiracija svima koji stvaraju nove proizvode. Danas bi se reklo da se radi o dizajnu i dizajniranju. No zaviri li se u stare slavonske, prigorske ili dalmatinske kuće i pogleda li se što je sve čovjek stvarao tijekom stotina godina, postaje shvatljivo da se čovjek oduvijek trudio oponašati sve lijepo što je stvorila priroda.
Narodne nošnje, neovisno o tome iz kojega hrvatskoga područja dolaze, otkrivaju veliku raznolikost boja i oblika, i uvijek su u skladu. Od prelijepoga veza, šara, cvjetnih uzoraka, čipke, vezica i kićanki, dukata i šlinga do prelijepih oglavlja… sve se to može pronaći na odjeći koja se danas čuva u škrinjama ili ormarima. Ljepota te odjeća zasja tek povremeno za neke prigode kao što su folklorne večeri, izložbe staroga ruha ili pak smotre. Rijetki ostaju ravnodušni na ljepotu narodne nošnje jer, baš kao i drveće u šumi, ona ima svoj sklop boja i, baš kao listovi na drveću, ne gubi na svojoj draži bez obzira na to koliko je stara – baš kao i svaka šuma.
Jesensko vrijeme danas je teško zamislivo bez »Vinkovačkih jeseni« – smotre koja u sadašnjosti ne afirmira samo ljepotu narodnoga stvaralaštva vinkovačkoga kraja, nego i cijele Hrvatske. U mimohodu u kojem vinkovačkim ulicama i trgovima prodefilira oko 80 KUD-ova iz Hrvatske i dijaspore, 30-ak svečanih konjskih zaprega i 30-ak konjanika, kandžijaši, kuburaši, mažoretkinje, limena glazba i još mnogo toga, samo u jednom danu, moguće je vidjeti toliko ljepote koja se stvarala desetljećima. Važna je spoznaja o vrijednosti koju ima svaki odjevni predmet i tradicionalna narodna nošnja satkan od niti pamuka i lana, svile. Vezeni su danima i noćima, pa je stoga i njihova ljepota i trajnost postala bezvremenska.
U današnjem vremenu kada je moguće sve kopirati i vrlo brzo proizvesti, tužna je spoznaja da se gube mnoge trajne vrijednosti. Proizvod koji je napravljen danas, već za koji dan postaje nezanimljiv, jer se očekuje da ga brzo zamijeni novi. Zato, diveći se trajnoj vrijednosti narodnoga ruha, oni koji se bave modnim dizajnom počeli su tražiti način da proizvedu odjeću koja ne bi bila trenutačni modni hit, nego bi bila svevremenska. Taj pothvat nije nimalo lagan, jer pritom nije riječ o kopiranju narodne nošnje, nego o savršenoj podlozi koja služi kao baza i inspiracija – prirodi. Izazov je pokušati proizvesti proizvod baš onako kako ga priroda znade stvoriti.
Upravo su Vinkovčani potaknuli mlade dizajnere odjeće da se ozbiljno pozabave i kreiraju odjevne predmete inspirirane narodnom nošnjom Hrvatske. Od 1999. Kulturni centar »Gatalinka« (Vinkovci) organizira natjecanje »Etno kreacija Hrvatske«, a kreatori se natječu s pet kreacija. Kreacije su inspirirane isključivo tradicijskim odjevnim predmetima hrvatskoga puka (Hrvata iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Austrije, Srbije i drugih zemalja u kojim žive). Inspiracija može biti oblik, kroj, tehnika veza, tehnika čipkanja, boja, tkanina, tehnika pletenja i valjanja vune. Kreacije trebaju imati i druge pripadajuće elemente, kao što su cipele, torbice i nakit.
Od 2000. godine Kulturni centar »Gatalinka« organizator je državnoga natjecanja u izradi etnofrizura pod nazivom »Etno frizura Hrvatske«. Frizeri koji sudjeluju u natjecanju, na modelima izrađuju dvije vrste frizura: tradicijsku frizuru i frizuru koja je inspirirana tradicijskom. Radove procjenjuje prosudbena komisija sastavljena od dva do tri frizera, vizažista, te etnologa ili folklorista.
Prve su tri nagrade novčane, a sve frizure predstavljaju se javnosti na priredbi pod nazivom »Etno revija Vinkovci«. Vrijednost toga natjecanja trebala bi postati motiv mnogim dizajnerima da počnu stvarati odjeću trajne estetske vrijednosti te da se vrate i prirodnim tkaninama, vuni, pamuku i lanu. Veliku pohvalu zaslužuju svi koji se prihvate toga iznimno zahtjevnoga posla.
Nije jednostavno pred sobom imati sklad narodne nošnje te ga prenositi u moderan oblik. Za to je potrebno veliko znanje, iskustvo i edukacija. Modni znalci reći će da na svjetskoj razini postoje rijetki kreatori koji su se usudili zagaziti u to područje. Japanski kimono modernizirao je Kenzo, a i Issey Miyake rabio je također japansku tradicijsku odjeću i stvarao moderne nove kolekcije. Ponekad je u tu zonu etnomodela znao pribjeći i Francuz Jean Paul Gaultier. No ako je poznato da u svijetu postoje na tisuće onih koji se bave kreiranjem odjeće, s pravom se može pitati zašto je toliko malo onih koji znaju i umiju koristiti narodnu nošnju kao stvaralačku podlogu. Nažalost, i u Hrvatskoj se rijetko pronalazi odjeća s obilježjima narodne nošnje. Osim što je to iznimno zahtjevno područje gdje se lagano može prijeći u kič, čini se da ne postoji ni dovoljno motiva da se koriste sva ponuđena bogatstva.
Ove jeseni na natjecanju »Etno kreacija Hrvatske« prvu nagradu osvojile su dvije dizajnerice s ne baš prevelikim modnim stažem. Nina Mohr i Ksenija Šafranko, polaznice prve godine programa modnoga dizajna Učilišta Profokus, kreirale su pet modela. Inspiraciju su pronašle u tradicijskim odjevnim predmetima i narodnoj nošnji Rečice, maloga mjesta u okolici Karlovca. Buduće dizajnerice svoju su etnokolekciju opisale kao »spoj aktualnih modnih trendova i krojeva s etnoizričajem nekoga drugoga vremena«. Kroz cijelu kolekciju protežu se crna i bijela boja kao kontrasti, a diskretni naglasak u crvenim detaljima daje joj toplinu. Razigranim prugastim uzorkom materijala postigle su dinamiku vizualnoga dojma svake narodne nošnje u umjerenijem smislu.
Primjenom vještina i tehnika stečenih kroz svoje obrazovanje u Profokusu ukazale su na kvalitetu programa modnoga dizajna, njegovih polaznika i mentora koji su poticali da se u obrazovni ciklus uvede i tako važan dio kao što je narodna nošnja.
I baš kao i priroda koja uvijek iznenadi svojom ljepotom i pokazuje trajne vrijednosti, tako bi se trebalo te vrijednosti cijeniti i podržavati da bi se zadržalo ono što se u dizajnu zove bezvremenska ljepota, a upravo u hrvatskoj narodnoj nošnji postoji bezbroj primjera takve ljepote. Ona je zaslužila da ju se plasira i na domaće i na svjetsko tržište. Kao što se narodna nošnja pokazuje na smotrama i svi joj se dive, tako bi i moderna odjeća inspirirana narodnom nošnjom mogla postati predmetom divljenja. Za to je potrebno obrazovati mlade modne kreatore koji bi mogli pronositi vrijednost hrvatske kulturne baštine.
