Zašto pustinjaštvo kao redovnički poziv danas više nije toliko primamljiv. Ima li još u Hrvatskoj pustinjaka i kakve su odrednice njihova redovničkoga života?
Ne znamo mislite li na tradicionalne pustinjake koji su se povlačili na samotna mjesta, pa i u pustinje, kako bi se tamo posvetili molitvi i životu s Bogom. No znamo da i danas postoje različiti redovi, pa i oni koji o sebi govore kao o pustinjačkim redovima, jer to i jesu. Među njima su u Hrvatskoj i pavlini ili Red sv. Pavla prvoga pustinjaka, koji na svojoj službenoj stranici ističu da je njihov red »nastao u XIII. st. u Mađarskoj i Hrvatskoj, okupljanjem raspršenih pustinjaka u redovničku zajednicu«. »Red se ubrzo proširio čitavom srednjom Europom. Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda. Godine 1972. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko kod Karlovca. Danas su u Hrvatskoj tri samostana, ujedinjeni u Hrvatsku pavlinsku provinciju.« Vezano uz taj pustinjački red zanimljivo je da, kako pišu, odluka iz najranije povijesti reda ne dopušta da se ni jedan pavlin uzdigne na čast oltara. »Ne znači to da pavlini nemaju svojih svetaca, živi svetci i danas ispunjavaju naše samostane. Sukladno pustinjačkom duhu pavlini ne žele biti poznati svijetu, nego samo Bogu. Isto tako svaki pavlin mora biti svet, ne samo onaj koji je poznat kao svet. Kroz povijest bilo je vrlo mnogo braće koja su bila nazivana blaženima, a njihovi životopisi su sakupljeni u posebnu knjigu koja se nije mogla naći izvan samostana. Zadnji naš brat koji je trebao biti proglašen blaženim je o. Romuald Klaczynski kao žrtva nacističkog režima u logoru Dachau, na molbu reda izbrisan je s liste 108 blaženih mučenika nacističkih logora, iako je preminuo na glasu svetosti.«
Što se tiče Vaše tvrdnje da danas nisu popularni, mogli bismo reći da to baš i nije tako. Naime, pustinjački su red – premda se tako više ne nazivaju – i kartuzijanci i kamadoljani, augustinci, karmelićani i drugi »zatvoreni« muški i ženski redovi, a kod mnogih od njih zvanja su još brojna. U Katekizmu Katoličke Crkve, u poglavlju koje govori o posvećenom životu, pronaći ćete i crkveno učenje o pustinjaštvu izvan redovništva (br. 920 i 921): »I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci ‘strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta’. Oni svakomu pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjaka šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.« A i sveti papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici iz 1996. – u broju 7 i sljedećima – piše o radosti zbog toga što dolazi do procvata onih koji poput drevnih eremita – muških i ženskih – pripadnika drevnih redova ili novih instituta, ili ovisni izravno o biskupu, »unutarnjim i vanjskim odvajanjem od svijeta svjedoče prolaznost sadašnjega vremena, postom i pokorom potvrđuju da čovjek ne živi samo od kruha, već od Božje riječi (usp. Mt 4, 4). Takav život ‘u pustinji’ poziv je onima sličnima sebi i samoj crkvenoj zajednici da ne izgubi iz vida vrhovni poziv, a to je uvijek biti uz Gospodina.« Mogli bismo reći: pustinjaci su i danas među nama, često nevidljivi – kao da žive u pustinji poput drevnih pustinjaka.
Poštovani! Imam pitanje vezano uz korizmeni post. Negdje sam čula da bi općenito jedenje mesa moglo pridonijeti »tjelesnim« strastima te da je uživanje u mesnim jelima prijetnja anđeoskomu načinu života. Ima li to ikakve veze s kršćanskim gledanjem na stvari?
Svako pretjerivanje – pa i u jedenju mesa – može dovesti do grijeha, pa nas Crkva i poziva na suzdržavanje od toga pretjerivanja, a u posebnim prigodama i liturgijskim vremenima kao što je korizma i na post. Na post smo pozvani svaki put kada se pripremamo za primanje pričesti i pridržavamo ga se onako kako to od nas traže crkveni propisi, a pridržavamo se i korizmenoga posta (kao i nemrsa petkom kroz liturgijsku godinu) kako bismo živjeli pravi smisao takve prakse jer se Isusov poziv na obraćenje i pokoru ne odnosi ponajprije na vanjska djela, na »kostrijet i pepeo«, postove i mrtvljenja, nego na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. »Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore« (Katekizam Katoličke Crkve, 1430). A unutarnja pokora, onako kako nam o njoj govore Sveto pismo i oci, ima tri oblika: post, molitvu i milostinju jer izražavaju »obraćenje u odnosu prema samomu sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima« (KKC, 1434). »Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenutci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena osobito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela)« (KKC, 1438), a sam post i nemrs »osigurava nam razdoblja askeze i pokore koja nas pripravljaju na liturgijske blagdane, što pridonosi da ovladamo svojim nagonima i postignemo slobodu srca« (KKC, 2043). Stoga bismo mogli zaključiti da uzdržavanje od mesa doista pomaže askezi i pokori, ali se katolički nauk svakako ne svodi na trendove prema kojima je jesti meso pogrješno, pa čak i grijeh.
