Na prošlonedjeljnoj misi u jednoj zagrebačkoj župi svećenik nije pozvao da si kao vjernici pružimo mir jedni drugima. Ne znam podupire li »COVID-ludilo«, ali zar nije ta odredba ukinuta u crkvama u Zagrebu? Može li svećenik na svoju ruku mijenjati obred mise?
Siniša K.
Ne znamo zašto svećenik na misi vas vjernike nije pozvao da si pružite znak mira, ali je vjerojatno imao neki razlog. Svakako nije dobro odmah govoriti o nekakvu hiru, pogotovo ne o ludilu, jer nije primjereno. Nemamo dovoljno prostora da Vam sada iznosimo svu važnost obreda mira pa Vas upućujemo na okružnicu Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata »Obredno značenje dara mira u svetoj misi« koju je 2014. odobrio papa Franjo (više vidite na: <https://hrcak.srce.hr/file/305550>), u kojoj se biskupskim konferencijama nude neki praktični prijedlozi za njihovo razborito promišljanje:
»a) Potrebno je jasno i definitivno protumačiti da obred mira već ima svoje duboko značenje u molitvi i pružanju mira u kontekstu euharistije. Ispravno izvršeno pružanje mira između sudionika na misi obogaćuje sam obred i daje mu dublje značenje. Sasvim je, dakle, ispravno reći da to ne podrazumijeva pozvati vjernike da ‘mehanički’ razmijene znak mira. Ako se predviđa da se on ne će pravilno održati zbog specifičnih okolnosti ili ako se smatra pedagoški mudrim da se u određenim prigodama ne održi, može se ispustiti i ponekad ga treba ispustiti. Vrijedno je prisjetiti se da rubrika u Misalu kaže: ‘Zatim, ako je zgodno, đakon ili svećenik doda: ›Pružite mir jedni drugima.‹’
b) Na temelju tih primjedaba može se preporučiti da prigodom objavljivanja prijevoda trećega tipskoga izdanja Rimskoga misala u svojim zemljama, ili kad se poduzmu nova izdanja Misala u budućnosti, biskupske konferencije razmotre bi li bilo prikladno mijenjati način pružanja mira koji je prije ustanovljen. Na primjer, nakon godina iskustva u onim mjestima gdje su prethodno izabrane poznate i profane geste pozdrava, one bi se mogle zamijeniti drugim prikladnim gestama.
c) U svakom slučaju, bit će potrebno u vrijeme pružanja mira definitivno izbjeći zlouporabe kao što su: – Uvođenje ‘pjesme za mir’, koja ne postoji u rimskom obredniku. – Pomicanje vjernika sa svojih mjesta da bi pružali mir između sebe. – Svećenikov odlazak od oltara da bi pružio znak mira nekima od vjernika. – Da u određenim okolnostima, kao na svetkovinu Uskrsa ili Božića, ili tijekom obrednih slavlja poput krštenja, prve pričesti, krizme, vjenčanja, svetih ređenja, redovničkih zavjeta i sprovoda pružanje mira postane prigoda za izražavanje čestitki, dobrih želja ili sućuti među prisutnima.
d) Biskupske su konferencije jednako pozvane da pripreme liturgijske kateheze o značenju obreda mira u rimskoj liturgiji i njegovu ispravnu ostvarenju u slavlju svete mise.« A što se obreda mira tiče, Opća uredba Rimskoga misala (OURM) trijezno navodi: »Slijedi obred mira kojim Crkva moli za mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije nego se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupa prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu« (br. 82). I u broju 239 govori se o pozdravu mira: »Pošto đakon ili, ako njega nema, jedan od suslavitelja pozove: ‘Pružite mir jedni drugima’, svi jedni drugima daju mir. Oni koji su bliži glavnomu slavitelju, primaju od njega mir prije đakona.«
