Pišem nakon dugoga promišljanja jer je ovo goruće pitanje unutar mise, zbog dostojanstva liturgije. Kako je danas moderno promicati prava žena, feminizam je uzeo maha, tako je i Crkva promijenila svoj odnos prema ženama. Tu ima pozitivnih i negativnih strana. Vezano uz znakove vremena oko nas, upozorila bih da već nekoliko godina u svojoj župi, ali i dalje, čak po otocima, primjećujem praksu koja se ugnijezdila, a to je da žene izlaze za ambon i čitaju Božju riječ neprikladno odjevene te šire sablazan u župi i među župljanima. U pitanju su tajice, uske, pripijene hlače, ili čak uske kožne hlače, kratke suknje, uske majice – čak s natpisima, športske tenisice. Sve to može se svakomu dogoditi – loš ti je dan i baš te prozovu da čitaš, a nisi prikladno odjeven. Međutim, ovo se ponavlja iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Još je više sablažnjivo to da časne sestre zovu baš te osobe da čitaju! Redovito su one vrhunski čitači, tu nema zamjerke (no vrlo često bez dubine i proživljenosti teksta), ali je li to dovoljno? Ljudi nakon takva čitanja Božje riječi izlaze ljuti i sablažnjeni. Uopće se ne komentira što je rečeno u evanđelju, poslanici i sl., nego kako je žena za ambonom nekulturno odjevena i kako ju nije sram stajati takva pred mladim svećenicima. Nedavno mi se požalio mladi otac četvero djece, koji svakodnevno ide na misu, da se ne može osloboditi bludnih misli, da redovito ide na ispovijed, ali je u ropstvu. Drugi se muškarac odao psihičkomu napastovanju žena, čeka ih poslije mise i udvara im se nepristojno. Takvo se što prije nije u tolikoj mjeri događalo! A da ne govorimo o skandalima koji potresaju Crkvu! Trebalo bi učiniti nešto s tim stvarima. U Međugorju je zaživjela lijepa praksa da svi čitači imaju bijele duge haljine. To izgleda prikladno i primjereno svetomu prostoru. Ne zaboravimo da se radi na neki način o »svetištu nad svetištima«, o proslavi muke, smrti i uskrsnuća našega Gospodina. Dok on za nas na misi umire mučen i odbačen, mi imamo »cirkus za ambonom«. Svakako bi trebalo uključiti u grupe koje podučavaju čitače i ozbiljnu poduku o odijevanju, i svećenik bi trebao biti taj koji bi osobu trebao udaljiti i blago upozoriti ako želi čitati u takvu stanju. A stoji pitanje i zašto nema vrlih muževa, laika koji će nam snažno navijestiti Riječ? Ako se znamo odijevati u kazalištu, na sudu i u sličnim prostorima, bio bi red znati to učiniti u najvažnijem prostoru našega života – crkvi.
Čitateljica
Čini nam se da odgovor možemo pronaći u posljednjoj rečenici Vašega pitanja, koja zapravo govori o prikladnosti – kako odijevanja, tako i ponašanja. Mons. dr. Ivan Šaško ističe da čitač »nosi odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, nego i doličnu pripravu za službu čitanja«, ali također upozorava da u svakodnevnoj praksi ima i pogrješnih pristupa: »Koliko je samo čitača koji su ‘nađeni u zadnji čas’, ili onih određenih, jer nitko drugi ne želi čitati, jer je to posao za ‘mlađe’, jer je to ‘preblizu oltaru’, jer je to vezano uz vjeronauk djece, kao da je sudjelovanje u liturgiji svedeno zaista na promatranje, a ne na ‘su-djelovanje’.« Tom opomenom mons. Šaško zapravo govori svima nama – svakomu vjerniku. Što smo mi učinili, što smo poduzeli, jesmo li se sami potrudili ili smo ostali samo »promatrači« onoga što se događa u crkvi i s čitačicama i čitačima i jesmo li se i mi priključili »raznim školama, tečajevima čitanja liturgijskih skupina koje pripravljaju liturgiju«? I dok nabraja više smjerova za pripravu čitača, mons. Šaško kao peti navodi: »Uza sve ovo važan je ponekad i vanjski izgled, već prema prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u propise, već izgrađen tako da čitava osoba čitača progovara Riječ, odjećom, pokretima, glasom…« To njegovo razmišljanje može »uokviriti« uzrečica: Pametnomu dosta!
