Primjećujem rijetko kojega svećenika da u javnosti ili uopće u crkvi nosi svećeničko odijelo i kolar. Jer sam starija pa znam da je u nekadašnjem režimu to bilo ugrožavajuće, no danas kao da se svećenici srame te svoje odjeće. Bi li svećenici trebali stalno nositi svećeničko odijelo i kolar?
Čitateljica
Hvalevrijedno je Vaše zapažanje čiji je smisao, ako dobro razumijemo, želja i poticaj da svećenici još i češće i još više nose svoju »svećeničku« odjeću – bilo da je riječ o talaru, kolaru ili redovničkoj odjeći, o čemu postoje i propisi. Svećenička je odjeća, zapravo, prije svega znak raspoznavanja i svjedočenja. No mi baš ne mislimo da se svećenici srame svoje »službene« odjeće – bilo da je riječ o biskupijskom bilo o redovničkom kleru, jer vidimo mnoge mlade i starije svećenike koji s ponosom, ne samo u crkvenim prostorima, rado nose i svećeničko odijelo i kolare – i na ulici, i u kazalištu, i u trgovinama i drugdje. Neke svećenike i ne vidite odjevene drugačije, nego su »stalno« s kolarom oko vrata, a neki redovnici i u samostanu i izvan njega nose svoje redovničke habite. Dakako da to od njih ne očekujemo u nekim drugim okolnostima, kao što su druženja, planinarenje, šport i fizički rad u kojima je prikladnija neka druga odjeća, premda ćete i u tim okolnostima primijetiti mnoge svećenike koji nose neko obilježje svojega svećeničkoga statusa, a na to ih se potiče i tijekom pripreme na svećeništvo te se naglasak stavlja na skromnost i decentnost u odijevanju i prihvaćanju svećeničke odjeće. Govorimo, dakle, ne samo o disciplini koja je potrebna, nego prije svega o svećeničkoj duhovnosti, koja se u prvom redu očituje u duboku prijateljskom odnosu s Kristom, iz kojega proizlaze i njegov pastoralni rad i pristup prihvaćanju svećeničke odjeće. »Direktorij za službu i život prezbitera« govori o važnosti i obvezatnosti crkvenoga odijela te ističe: »U sekulariziranom društvu koje teži materijalizmu, gdje nestaju i vanjski znakovi svetih i vrhunaravnih stvarnosti, posebno se osjeća potreba da prezbiter – čovjek Božji, djelitelj njegovih otajstava – bude pred zajednicom prepoznatljiv i po odijelu koje nosi, kao nedvojbeni znak svoga predanja i svoga identiteta vršitelja određene javne službe. Prezbiter mora biti prepoznatljiv prije svega po svom vladanju, ali i po svom odijevanju tako da svaki vjerni, štoviše svaki čovjek, može odmah zamijetiti njegov identitet i njegovu pripadnost Bogu i Crkvi. Crkvena odjeća vanjski je znak nutarnje stvarnosti« i zbog toga svećenik mora: »a) nositi talar ‘ili doličnu crkvenu odjeću, prema odredbama koje je dala biskupska konferencija i prema zakonitim mjesnim običajima’, kada ne nosi talar, mora se odijevati različito od onoga kako se odijevaju laici u skladu s dostojanstvom i svetošću svoje službe; vrstu odjeće i boju mora odrediti biskupska konferencija; b) zbog svojeg odudaranja od duha te stege, suprotne prakse ne posjeduju potrebnu razložnost sve dok ne postanu zakoniti običaji i mjerodavna vlast mora ih svakako ukloniti«, piše u broju 61, koji još dodaje da »kada klerik ne nosi crkveno odijelo, od čega je izuzet u točno određenim prilikama, to može biti pokazatelj slabe svijesti o vlastitom identitetu pastira potpuno posvećena crkvenoj službi«, a »nošenje kleričke odjeće služi, osim toga, za očuvanje siromaštva i čistoće«.
Pišem Vam jer mi je župnik rekao da za primanje bolesničkoga pomazanja za moju staru majku o kojoj se brinem mora proći barem dvije godine od prošloga puta. To mi je bio prvi glas pa sam malo po internetu tražio podatke i nisam uspio dobiti jasnoću oko učestalosti primanja toga sakramenta. Je li zaista »zbrka« po tom pitanju ili ja nisam uspio naći tu odredbu o dvije godine?
D. Š.
»Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« Hrvatske biskupske konferencije naširoko se bavi i sakramentom bolesničkoga pomazanja i skrbi za bolesnike te se u njemu ističe da »prolazi kroz teška iskušenja« jer se nekada – budući da se svakoga čovjeka smatralo »potencijalno« bolesnim – dijelio i zdravim ljudima, a onda se govorilo da je to zapravo »posljednje pomazanje« koje se dijeli umirućima. Naši biskupi upozoravaju da taj sakrament »ne treba shvatiti kao ‘posljednje’ pomazanje, nego kao pomazanje koje se daje bolesnicima u slučaju ozbiljne bolesti« te ga »treba podijeliti vjernicima čije je zdravlje ozbiljno ugroženo zbog bolesti ili starosti«. »Da se ustanovi stupanj ‘ozbiljne’ bolesti, treba imati na umu bez tjeskobe da je riječ o teškoći u fizičkom ili psihološkom smislu; a i sama tjeskoba zbog bolesti koja po sebi nije tako ozbiljna može biti prilika da se podijeli pomazanje. Može se podijeliti prije kirurškog zahvata zbog teške bolesti ili ozbiljne životne opasnosti. Može se dati starcima, iako možda i nisu teško bolesni, ali su im malaksale sile. Može se ponoviti kad god bolesnik ozdravi od bolesti u kojoj je primio pomazanje ili je u toku bolesti došlo do pogoršanja. Može se dati bolesnoj djeci ako su došla do dobi rasuđivanja, da im se podijeli snaga toga sakramenta. Može se dati onima koji su izgubili svijest ili se nalaze u komi, ali bi ga vjerojatno kao vjernici bili zatražili dok su bili pri sebi. I sam zahtjev ukućana može biti valjan razlog da se donese pozitivan sud«, ali se ne smije davati »kada je bolesnik već umro« (br. 173). Među tim razlozima nismo pronašli da moraju proći dvije godine, ali u »Direktoriju« piše da je pomazanje »sakrament vjere, a ne magije: treba ga podijeliti u vrijeme bolesti, a ne u posljednjem stadiju života (u besvijesti, komi, kad bolesnik izdiše)«. »Neka se ne daje svakomu bez razlike, ali neka se i ne odbija olako. Treba poštovati i Božje djelovanje ondje gdje se pokazuje naša nemoć, ali i radi vjerodostojnosti sakramenta valja izbjegavati svaku improvizaciju« (br. 176).
