Jesu li apokrifni spisi vjerodostojni za tumačenje vjere ili oni nisu ušli u kanon Svetoga pisma samo zbog praktičnih razloga? Moram priznati da je meni nadahnjujuće čitati mnoge stvari koje sam našla u takvim zapisima, primjerice Tominim djelima. Znači li da griješim ako uz Bibliju čitam i te knjige koje nisu u kanonu?
Marijana
Iz Vašega se pitanja nazire i vidi i odgovor: apokrifni spisi nisu ušli u kanon koji prihvaća Katolička Crkva jer nisu vjerodostojni za tumačenje vjerskih istina. Kako u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« tumači mons. Rino Fisichella »drevna Crkva nazvala je apokrifima, to jest ‘skrivenima’, neke spise koji su po svojim značajkama i po samom sastavu nudili iskrivljenu sliku Isusove osobe«, ali se apokrifni tekstovi mogu odnositi bilo na Stari, bilo na Novi zavjet. Među najpoznatijim je apokrifima i Tomino evanđelje koje spominjete, ali ni njega – kao ni Petrovo evanđelje, Jakovljevo protoevanđelje i četiri judeokršćanska evanđelja Crkva nije prihvatila od samoga početka »i nisu se rabila ni u kontroverzijama, a kamoli u bogoslužju«, piše mons. Fisichella, dodajući da u tim evanđeljima ima bajkovitosti, što ih stavlja »izvan povijesnoga okvira koji je, zasigurno, jedna od glavnih značajki kanonskih evanđelja«, a apokrifi »ne ulijevaju povjerenje da bi ih se moglo smatrati vjerodostojnim pripovijedanjem ili svetim tekstovima«. Što se pak čitanja apokrifa tiče, podsjetit ćemo vas samo na jasnu opomenu svetoga Pavla iz Prve poslanice Korinćanima: »’Sve je slobodno!’ Ali – sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali – sve ne saziđuje« (1 Kor 10, 23).
Hvala vam na lijepom objašnjenju o pitanju u naslovu (GK, 30. rujna 2021.), ali vas grupa vjernika u Münchenu moli (po mogućnosti) za izvjesnu dopunu. I praktični se vjernici pitaju: što su to Božji darovi, a što su talenti? To su dvije riječi koje različito zvuče. U kojem se kontekstu upotrebljavaju, kada imaju različito, slično ili isto značenje? Naime, kada se sastanemo, kao građani i vjernici pored ostaloga razgovaramo i o vjerskim pitanjima. U slučaju velike razlike upućujemo pitanje »Glasu Koncila«. Zato je važan vaš odgovor koji na sve djeluje pozitivno.
Jure Kesedžić, München
Da se ne vraćamo pitanju i odgovoru o talentima, podsjećamo da nam je još od Staroga i Novoga zavjeta kao i otačkoga doba poznato sedam darova Duha Svetoga, koje Origen naziva »sedam duhova Božjih«: mudrost i razum, savjet i jakost, znanje i pobožnost te na kraju strah Gospodnji. Prema Andrzeju Tomkielu, sv. Augustin govori o kršćanima »koji primaju darove Duha koji se smatraju milostima do kojih treba doći neprekidnim uzlaznim procesom kršćanskoga savršenstva. Svakomu od darova Grgur Veliki dodjeljuje točno određenu zadaću: ‘mudrost’ ublažuje ‘ludost’, ‘razum’ ‘izostanak oštroumnosti’, ‘savjet’ ‘nepromišljenost’, ‘jakost’ ‘strah’, ‘pobožnost’ ‘tvrdoću srca’ i na kraju ‘strah Božji’ ublažuje ‘oholost’. Dakle, za Grgura Velikoga, darovi Duha Svetoga podjeljuju se kršćaninu kako bi mu pomogli nadvladati razne kušnje i napasti«, a Toma Akvinski kada raspravlja o krjepostima govori i o darovima. Prema Tomi, nisu dovoljne samo nadnaravne krjeposti, nego su potrebne i »navike« koje odgovaraju tim krjepostima, pa on tu govori o »darovima« Duha Svetoga. Prema Tomkielu, ti darovi »nisu povlastica neke posebno obdarene duše, niti se oni daju ograničenu broju genija i heroja; naprotiv, oni otvaraju mogućnost sveopće genijalnosti i herojstva jer se daju, neovisno o naravnim kvalitetama i obdarenostima, svima onima koje je u krštenju pohodio Duh Božji. Prema Tomi, darovi su nužni svima za spasenje, upravo zbog njihove uloge da dovršuju božansko dioništvo u čovjeku.«
Homoseksualci tvrde da je Bog stvorio i homoseksualne životinje i da je to prirodna pojava. Koje su životinje sklone homoseksualnosti? Trebaju li se ljudi prepustiti homoseksualnim činima jer, eto, to je prirodna pojava i bitna je samo ljubav, ili se trebaju suzdržavati od njih?
Ivan
Ne znamo gdje ste pročitali tvrdnje koje navodite, ali je svakako neprikladno na istu razinu stavljati ljude i životinje, što bi se moglo zaključiti iz postavki koje navodite. Kao vjernici znamo da je u redu stvaranja Bog Stvoritelj čovjeku dao posebnu ulogu te ga obdario i razumom i slobodnom voljom kako bi se mogao držati Božjega nauma s njim, dok životinje imaju nagon. U tom se surječju, kako nas uči dokument »Persona humana« Kongregacije za nauk vjere, ističe da su čini u homoseksualnim odnosima (između osoba istoga spola), prema objektivnomu moralnomu redu, »lišeni svoga bitnoga i nenadomjestivoga cilja«, da su u sebi neuredni i grješni. U teološkom smislu, dakle, moralno se procjenjuju samo čini i njih se smatra grješnima, a »sama homoseksualna sklonost kao takva nije grješna«, piše G. Capelli, dodajući da se u pastoralnoj praksi trebaju stvoriti uvjeti da se poštuje i prihvaća onoga koji živi takvo iskustvo, pomažući mu da ne upadne u grijeh.
