Što znači odgovor vjernika: »Imamo kod Gospodina« na svećenikov poziv: »Gore srca.« Što imamo kod Gospodina? Kad predvoditelj mise kaže: »Gore srca«, znači li to da nam srca gore ili je to poziv da srca podignemo nekamo?
Ivan
Poklik »Gore srca!« preuzet je iz starozavjetne molitvene tradicije, i to iz Knjige tužaljki, piše naš liturgičar dr. fra Ante Crnčević u »Živom vrelu« (2014.), tumačeći da je židovska duhovnost srce doživljavala »središtem molitvenoga raspoloženja i prostorom istinskoga doživljaja molitve«.
A molitva se događa u ozračju koje nutrinu otvara i uzdiže Bogu, pa se poklikom stoga »ne poziva tek na molitvenu sabranost ili na pozornost na riječi koje se izgovaraju«. »Njime se potiče ne samo na ‘poziciju’, nego još više na ‘dispoziciju’ i usmjerenje srca u liturgiji Crkve«, piše dr. Crnčević i dodaje da se dijalogom poziva da trebamo »otvoriti i uzdignuti Gospodinu srca, oči, uši – cijelu osobu«. »Iz te otvorenosti Gospodinu ništa nije isključeno jer je sam vjernik pozvan doživjeti i živjeti anaforičku dimenziju liturgije, uzdignuće u božanski život.« Citirajući sv. Augustina, dr. Crnčević kaže da poklik »Sursum corda« – »Gore srca« izražava »narav kršćanske egzistencije«, a euharistija »obnavlja u čovjeku darovano dostojanstvo i unosi ga u ono što je ‘sursum’, u okrilje božanskoga života«.
Čitao sam ovih dana da je prije 50 godina u New Yorku premijerno prikazana rock-opera »Isus Krist Superstar« koja je stekla veliku slavu te se postavljala na daskama po cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj. Zato me zanima treba li taj mjuzikl smatrati kao »bogohulno djelo« jer negira Isusovo božanstvo i čini Judu herojem ili bi vjernik mogao bez grižnje savjesti pogledati to umjetničko ostvarenje?
Marko M.
Ako mislite da bi rock-opera »Isus Krist Superstar«, koja doista odstupa od katoličkoga naučavanja o našem Spasitelju Isusu Kristu, na bilo koji način mogla povrijediti Vas i Vaše vjerničke osjećaje, svakako ju izbjegnite. Taj je mjuzikl umjetničko djelo o kojem s vjerničkoga stajališta možemo iznijeti sud koji nije pozitivan, a s umjetničkoga ga gledišta mnogi opisuju prihvatljivim. Nemojmo zaboraviti da umjetnička djela – i ne samo ovo koje spominjete – često ne iznose istine katoličke vjere o Isusu Kristu i u pitanje dovode njegovo božanstvo, da mnogo puta iskrivljuju i iz svoje perspektive prikazuju Isusov život, pa na ona koja su uvrjedljiva treba i reagirati i upozoriti kako se u javnosti ne bi stekao pogrješan dojam da je vjernicima svejedno ako se vrijeđaju njihovi vjerski osjećaji i vjerske istine. Dakako da to čine i katolički biskupi po cijelom svijetu, vodeći računa o pravu na slobodu u umjetničkom izražavanju, koje ne smije prijeći granice i vrijeđati vjerničke osjećaje.
Pišem Vam kao stalna čitateljica i aktivna vjernica. Već sam u kasnijim godinama i sjećam se da su se prije svećenici i redovnici »šišali« prije zavjetovanja, većina ih je imala obrijan mali krug na vrh tjemena. Danas to rijetko viđam… Znači li to da je takva praksa otišla u povijest? Hvala!
Čitateljica
U pravu ste: obred primanja tonzure dokinut je 1972., a kako piše naš liturgičar dr. Zvonko Pažin, taj obred koji u nekoj mjeri može podsjećati na tonzuru nalazi se u »Pontifikalu« pod naslovom »Primanje među kandidate za đakonat i prezbiterat«. Dr. Pažin dalje tumači da su ranije – sve do 3. prosinca 1972. kada je odobren novi Pontifikal – postojala četiri niža reda: vratari, čitači, egzorcisti i akoliti. Tim je redovima prethodio obred tonzure – šišanja po kojem je kandidat službeno stupao u klerički stalež, a riječ je imala dvojako značenje: obred šišanja od strane biskupa kojim se ulazi u klerički stalež i ošišani dio glave u obliku kruga.
