U crkvenoj hijerarhiji i strukturi često se spominje metropolija. To mi zvuči više istočnjački, iako znam da postoje i naši metropoliti. Što zapravo znači taj pojam, koju službu ima metropolit i tko su njegovi podređeni, a tko nadređeni?
Danko J.
Riječ »metropolija« dolazi od grčke riječi »metropolis«: »meter«, što znači majka, i »polis«, što znači grad ili glavni grad. Riječ je o crkvenoj pokrajini kojom upravlja nadbiskup metropolit, a zbog podrijetla riječi može Vam zvučati »istočnjački«. Kao što vjerojatno i sami znate, Katolička Crkva u Hrvatskoj podijeljena je na četiri crkvene pokrajine ili metropolije: Đakovačko-osječku, Riječku, Splitsko-makarsku i Zagrebačku, a svaka od njih ima svoje sufraganske biskupije koje su joj podvrgnute. Riječ je o crkvenom ustroju, odnosno kako smo već rekli o crkvenim pokrajinama, a taj ustroj počinje još od Prvoga nicejskoga sabora iz 325. godine. Prema Zakoniku kanonskoga prava (ZKP) crkvene se pokrajine oformljuju kako bi se »promicala pastoralna djelatnost različitih susjednih biskupija prema okolnostima i osoba i mjesta i da bi se prikladnije unaprjeđivali međusobni odnosi dijecezanskih biskupa« (kan. 431, par. 1). »Na čelu crkvene pokrajine stoji metropolit koji je nadbiskup biskupije koja mu je povjerena; a služba je povezana s biskupskom stolicom koju je odredio ili odobrio rimski prvosvećenik« (kan 435). Što se pak sufraganskih biskupija tiče i uloge metropolita, o čemu pitate, ZKP navodi da njemu pripada »bdjeti da se točno čuva vjera i crkvena stega i obavijestiti rimskoga prvosvećenika o zloupotrebama, ako bi ih bilo; obaviti kanonski pohod, s prije dobivenim odobrenjem Apostolske Stolice, ako to zanemari učiniti sufragan, odrediti dijecezanskog upravitelja« prema kanonskim odredbama, a gdje to okolnosti traže »Apostolska Stolica može metropolitu dati posebne zadaće i vlasti koje treba da se odrede u krajevnom pravu«. Metropolitu »ne pripada nikakva druga vlast upravljanja u sufraganskim biskupijama, no ipak može u svim crkvama vršiti svete obrede kao biskup u svojoj biskupiji pošto unaprijed upozori dijecezanskoga biskupa, ako je crkva stolna« (ZKP, kan 436, par. 1-3).
Svjedočila sam jednoj misi u susjednoj župi, gdje je na oltaru bilo umjetno cvijeće. Postoje li jasne upute kako cvijećem ukrašavati crkve ili je to ostavljeno na samovolju onih koji to čine jer mi se takvo kićenje umjetnim materijalima ne čini baš primjerenim?
Čitateljica
Cvijeće u liturgijskom prostoru postaje »poput poetike liturgijskih boja u obrednom vremenu«, a i jedno i drugo treba »sačuvati trijeznost i eleganciju, uvijek odražavajući svadbenu božansko-ljudsku gozbu«. Cvijeće u liturgiji »nije stavljeno tek da bude cvijeće, jer bi ono trebalo odražavati stvoreni i otkupljeni svijet, sklad svemira pomirena s Bogom«, piše naš liturgičar mons. dr. Ivan Šaško, pa se čini da plastičnomu cvijeću na oltaru ipak nije mjesto, premda ga se može vidjeti ne samo u nekim kapelama, nego i u crkvama, o čemu i Vi pišete. Pri tome treba ponajviše voditi računa da »cvijeće u liturgiji pripada više molitvi nego dekoraciji«, pa je onda i pripravljanje cvjetnih aranžmana za liturgiju »cvjećarska umjetnost koja se ne može olako povjeriti bilo komu u vjerničkoj zajednici«, nego taj posao pripada »’službenicima’ za liturgiju«, a cvijeće je »klanjanje, hvalospjev, prinos i zahvala«. »Poput svijeće koja gori i onda kada više nismo prisutni na mjestu molitve, i cvijeće produžuje molitvu i postaje ‘spomenom’ jednoga trenutka spasenja«, piše mons. Šaško i dodaje da nas cvijeće »upozorava na darovanost, a i njegova ljepota, nenapadna i uravnotežena, jest govor vjere u kojem liturgija zahtijeva prelazak iz moga svijeta susreta s Bogom u naš svijet slavlja spasenja«, pri čemu je jasno da mons. Šaško – kada govori o cvijeću na oltaru i u liturgiji – ne misli na plastično cvijeće. Osim toga dodajmo da Opća uredba Rimskoga misala u broju 117 ne spominje da bi na oltaru trebalo biti cvijeće, nego ističe da oltar treba prekriti barem jednim oltarnikom, da se na njemu trebaju postaviti barem dva svijećnjaka s upaljenim svijećama te »križ s likom raspetoga Krista«. Na oltar se može položiti i evanđelistar, »knjiga različita od knjige s drugim čitanjima«. Međutim u broju 305 piše: »U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.«
