Poštovani. Čuo sam da umjesto u nas poznatu formaciju sv. Tri kralja neki forsiraju da se govori o tri maga. Koji je od tih naziva bolje upotrebljavati? Čuo sam različite dvojbe oko toga, pa Vas molim pojašnjenje.
Janko, Virovitica
Kada govorimo o svetkovini Bogojavljenja ili Triju kraljeva, koju slavimo u božićnom vremenu, 6. siječnja, i objavi Kristova božanstva, oslanjamo se na zapadnu liturgiju i liturgijsku tradiciju koja govori o poklonstvu mudraca s Istoka, o čemu piše i »Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnoga kršćanstva«. Zanimljivo je primijetiti da se čas govori o magima, a čas o kraljevima. Biblija govori o magima, o mudracima, a štovanje Triju kraljeva započinje u 12. stoljeću. Srednjovjekovna je predaja, naime, mudrace nazvala kraljevima, pa je čak i navela da se zovu Baltazar, Gašpar i Melikor i u nas se – posebno među pukom – taj blagdan ne naziva tako često Bogojavljenjem, nego upravo – Tri kralja. Dakako da bismo terminološki mogli govoriti i o poklonstvu trojice »maga«, na što podsjeća spomenuti »Leksikon« u kojem piše da su »magi s Istoka došli u Jeruzalem«, da »Herod šalje mage u Betlehem da nađu Dijete«, da »u Betlehem mage vodi zvijezda«, ali potom se ponovno vraća terminu kraljeva i govori o »poklonstvu kraljeva«, »navještaju kraljevima« te opisuje »susret i put triju kraljeva«, »tri kralja pred Herodom« i »poklonstvo triju kraljeva«, a taj prizor zapravo predstavlja »klanjanje Kristu kao ‘kralju kraljeva’, klanjanje njegovoj božanskoj naravi«. U »Leksikonu« se potom objašnjava da »sporadički od konca X. stoljeća orijentalne mage počinju zamjenjivati kraljevi s krunama na glavi, a od XII. stoljeća predodžba orijentalnih maga kao kraljeva na Zapadu je redovita, te kraljevi ujedno personificiraju i tri doba ljudskoga života: mladića, muža i starca«. Često se o njima govori i kao o predstavnicima poganskih naroda, uz pozivanje na tekst iz knjige proroka Izaije: »K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja« (Iz 60, 3). Njihove su relikvije danas u njemačkom gradu Kölnu, a vjernici štuju uspomene na tri kralja – a ne na tri maga, te su svetim trima kraljevima posvećena i mnoga naselja, župe, crkve i kapele kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, što ne bismo mogli reći za mage. Stoga nam se ne čini da je potrebno forsirati termin »magi«, a ne znamo postoji li i neko posebno obrazloženje za to koje nam u svom kratkom pitanju niste prenijeli.
Poštovani Naslove, oprostite što smetam. Trebam pojašnjenje, jer kako nisam teolog, odlučio sam se javiti s pitanjem o valjanosti svećeničkih redova kako to izgleda s pravnoga stajališta u Katoličkoj Crkvi. Radi se, naime, o đakonatu koji je svećenički kandidat valjano primio u Katoličkoj Crkvi. Nakon što je ređeni đakon shvatio da će mu to biti teret, zakonski je preko svoga domicilnoga biskupa zatražio da ga se riješi đakonata preko pape u Vatikanu. Htio bih znati što to u praksi znači, tj. da on više nije đakon za Katoličku Crkvu? Taj je čovjek kasnije pristupio starokatolicima i izravno je primio svećeničko ređenje kod starokatolika, ali bez ponovnoga đakonata, pa me zanima je li to ređenje valjano, odnosno je li ta ista osoba ponovno morala primiti đakonat kod starokatolika, pa onda prezbiterat.
J. M.
Nije na nama da ulazimo u zakonske propise i praksu starokatolika, ali što se tiče Zakonika kanonskoga prava Katoličke Crkve, stvari su posve jasne: kada je netko zaređen za đakona, ostaje mu trajni biljeg i ostaje mu sakrament đakonskoga ređenja jer se prema Zakoniku kanonskoga prava u kanonu 290 navodi: »Sveto ređenje, jednom valjano primljeno, nikad ne može postati nevaljano.« Međutim, isti kanon nastavlja: »Klerik ipak gubi klerički stalež: 1. sudskom presudom ili upravnom odlukom kojom se proglasi nevaljanost svetog ređenja; 2. zakonito izrečenom kaznom otpuštanja; 3. otpisom Apostolske Stolice; taj pak otpis Apostolska Stolica daje đakonima samo zbog važnih razloga, a prezbiterima zbog veoma važnih razloga.« Kanon 292 navodi da klerik »koji prema pravnoj odredbi izgubi klerički stalež gubi time prava vlastita kleričkomu staležu i više ga ne vežu nikakve obveze kleričkoga staleža«, »zabranjuje mu se vršenje vlasti reda« te je »samim tim lišen svih služba, zadaća i bilo koje povjerene vlasti«, no Zakonik kanonskoga prava ne definira kako bi prema takvima trebale postupati druge vjerske zajednice jer se Zakonik kanonskoga prava odnosi samo na vjernike katolike.
