Među kemičarima, posebno onima u Sjedinjenim Američkim Državama, već se neko vrijeme predlaže da se iz nastave, studentskih udžbenika i knjiga izbrišu sva imena ljudi koji su otkrili ili izumili neku kemijsku reakciju. Čini se da je problem u tome što su autori kemijskih reakcija, gotovo isključivo, muškarci bijele boje kože.
Maria Gallardo-Williams s državnoga sveučilišta u Sjevernoj Karolini prigovara: »Sva imena reakcija o kojima govorimo studentima povezana su s bijelim muškarcima. Smatram to obeshrabrujućim za žene i za obojene ljude koje nitko ne će imenovati kao autora neke kemijske reakcije.«
Problem bijelih muškaraca
Imenovanje reakcije prema njezinu autoru vrsta je estetike u kemiji, svojevrsna personifikacija koja traje već dva stoljeća, koja obogaćuje rječnik, a često pojednostavnjuje kemijsku terminologiju. Svakomu je studentu, ali i promatraču sa strane, lakše reći, možda i zapamtiti pojam »Michaelova reakcija« umjesto »nukleofilna adicija karbaniona na nezasićeni karbonilni spoj«. Spomenuti je Arthur Michael, naravno, bijeli muškarac, profesor kemije sa sveučilišta »Tufts«.
Kodna, a ne rodna imena
Najveći se broj važnih otkrića u organskom laboratoriju pripisuje muškarcima. I to bijelcima iz Sjedinjenih Država, Njemačke, Francuske, Italije ili Engleske: Grignard, Diels, Alder, Robinson, Cannizzaro, Wittig, Claisen… To su obiteljska prezimena koja uče svi studenti kemije u čitavom svijetu. Ta imena opisuju temeljne reakcije, najpoznatije i najčešće reakcije, koje su nezamjenljive u laboratorijima i udžbenicima. To je dio kemijske tradicije, opće kulture, to je kemijska baština. Svako (muško) ime je šifra za točno određeni tip reakcije.
Brisanje povijesti
Protivnici imenovanja kemijskih reakcija, međutim, smatraju da postojeća zbirka imena ne odgovara trenutačnomu demografskomu profilu kemičara u svijetu pa doslovno uzvikuju: »Smrt imenovanjima reakcija!« Imenovane kemijske reakcije su, eto, vrsta bjelačkoga elitizma i isključivosti, oblik znanstvenoga kolonijalizma.
A brisanje kemijskih imena obračun je s poviješću: rušenje spomenika, eliminacija autorskih djela i prava, brisanje imena »očeva« kemijskih reakcija… To je, očigledno, nastavak kulture otkazivanja, zahtjev da se raznolikost i inkluzivnost nametnu u kemijskoj literaturi i znanstvenim institucijama.
Izumitelji kao inspiracija
Dio prigovora možda je ispravan, ali to nema veze s bijelim muškarcima. Jer znati ime autora neke kemijske reakcije ne znači nužno razumjeti njezin mehanizam; muško ime za reakciju tek je jezični podsjetnik koji u rukama lošega studenta postaje neupotrebljiv. Ime reakcije tek je kemijski atribut, koji u rukama lošega profesora može postati »hrana za štrebere«.
No ime reakcije može biti inspirativno za kemičare ili, kako priznaje Jin-Quan Fu, profesor kemije iz znanstvenoga instituta »Scripps«: »Ja pripadam obojenoj rasi i divim se ljudima koji su otkrili reakciju i zahvalan sam im jer meni te reakcije koriste u radu. I to me inspirira, a mogu i sanjati da će se jednoga dana moje ime prikvačiti na neku reakciju.«
Binarnost prirode kemijske reakcije
Ako se izbrišu bijela muška imena kemijskih reakcija, možda će se pojaviti i »potreba« za promjenom opisa temeljnoga mehanizma reakcija. Jer uglavnom je svaka kemijska reakcija događaj, privlačenje i spajanje pozitivnoga i negativnoga naboja, plusa i minusa, jer svaka reakcija, u okolišu ili laboratoriju, slijedi i otkriva binarnost prirode. Tako, za neke ljude, binarna podjela u kemijskoj reakciji može postati sumnjiv pojam, zadrt, isključiv i politički nekorektan. Još jedna meta za brisače kemijskih imena i pojmova. Narativi binarnosti i privlačenja suprotnosti koje treba promijeniti.
Kemija jest elitna znanost; nije zamišljena kao socijalna služba za žene ili pripadnike manjina niti je namijenjena za udomljavanje bijelih muškaraca. Njezin se elitizam, kao i kod mnogih drugih disciplina, ostvaruje izvrsnošću, darovitošću i marljivošću, a ne ideološkim frustracijama probuđenih pokreta.
