Nakon masovnih prosvjeda po američkim i zapadnoeuropskim gradovima i nakon izvikanih parola »crni životi vrijede« i »šutnja je nasilje« mnoge su znanstvene institucije pristale na provokaciju i odlučile podržati ulični oblik antirasizma. Pokliči prosvjednika odjekuju sada u laboratorijima, akademskim institucijama i znanstvenim publikacijama. Mnogi profesori, nobelovci i urednici časopisa postali su glasnogovornici antirasističkih prosvjeda.
Tako su svi urednici časopisa okupljenih u najvećoj znanstvenoj organizaciji na svijetu »American Chemical Society« objavili manifest kojim se žele obračunati s rasizmom u znanstvenoj zajednici. Oni koji žele preuzeti tu odgovornost »najprije moraju postati antirasisti« – stoji u njihovu priopćenju. U švicarskoj grupaciji »Frontiers«, koja okuplja više od sto tisuća urednika i recenzenata, tvrde da »znanstvenici trebaju rezonirati s porukama pobunjenih ulica«. I Kraljevsko društvo kemičara (RSC) u Ujedinjenom Kraljevstvu pokrenulo je slične inicijative.
Nije jasno uključuje li potpora znanstvenika i suglasnost s nasilnim odnosom prosvjednika prema povijesnoj baštini, spomenicima, umjetničkim djelima i filmskim ostvarenjima… Mnogi javni djelatnici, političari ili povijesne ličnosti kojima je u životopisu otkrivena neprikladna misao o crncima (ili drugim manjinama) ostali su bez svoje biste. Takav obračun s prošlošću poseban je oblik kulturne revolucije koja se modernim rječnikom naziva »cancel« kulturom, a u znanstvenom žargonu – cenzurom.
I dok se iz svijeta glazbe i kulture brišu neka imena, u svijet je znanosti upisano ime Georgea Floyda. Riječ je o Afroamerikancu koji je nepravedno ubijen pretjeranom uporabom sile. No to bi trebao biti slučaj koji pripada pravosuđu, a ne urednicima znanstvenih časopisa ili predsjednicima znanstvenih udruženja. Osim toga, upitno je zaslužuje li Floyd spomenik u znanstvenim časopisima; čovjek koji je pravomoćno osuđen za oružanu pljačku, koji je raspačavao i trošio narkotike te devet puta bio uhićen i pritvaran. Također je upitno je li znanost dužna obračunati se s policijskom brutalnošću.
Ranije spomenuti američki urednici dobro primjećuju da se raznolikost američkoga društva ne zrcali u znanstvenoj zajednici. Oni možda opravdano traže da kadrovski spektar u znanosti nalikuje onomu u društvu, ali to se ne može provesti nasilno ili skrivenim ideologijama, a posebno ne činjenjem novih nepravda. Na to upozorava profesor Hudlicky (GK 25/2020) koji tvrdi da crnci i žene postaju privilegirane osobe na intervjuima, i to prema kriterijima »melanina ili ovarija«. Natječaji za nova radna mjesta u znanosti više nisu derivat meritokracije, društva u kojem napreduju zaslužni i kvalitetni, nego kandidati čiji je profil usklađen s novim diskriminacijskim mjerama. Znanost i sveučilište ne bi trebali biti socijalne kategorije, nego elitne institucije u koje se ulazi na temelju životopisa i sposobnosti.
Također je točno da getoizacija crnačke populacije (kao i Latinoamerikanaca ili drugih etničkih skupina), lošiji školski i zdravstveni sustav, otežavaju manjinama ulazak u društvo intelektualaca, ali tu društvenu nepravdu treba ispraviti političkim mjerama, a ne intervjuima na kemijskim zavodima ili odjelima astrofizike. Jer sveučilište nije »karitativno društvo« niti ima mandat za ispravljanje takvih nepravilnosti. Zapošljavanje manje sposobnih zbog toga što su dio društveno-političke kvote, a na štetu boljih kandidata, zapravo je regrutiranje novih manjinskih uhljeba. Zapošljavanje na temelju boje kože, spola ili drugih manjinskih kategorija zapravo jest kadrovski rasizam, a kandidat se time ponižava jer od njegova znanstvenoga profila postaje važnija pripadnost manjini, koja nedostaje u instituciji raspisanoga natječaja.
