Vjeroučiteljica, čitačica, zborašica, aktivna župna suradnica, sve je to Nataša Jelica, angažirana vjernica u župi sv. Ivana Krstitelja u Ivanjoj Reki na istočnom ulazu u Zagreb. Sa svojom obitelji aktivno pridonosi sve bogatijemu rastu vjerničke zajednice u kojoj žive. Suprug, također vjeroučitelj, izvanredni je djelitelj pričesti i pastoralni vijećnik, kći je orguljašica, sin ministrant. Redovito služenje drugima kojima su okruženi svakodnevnica im je, redovit obiteljski i vjernički život. Tako je majka Jelica naučila još u svojem djetinjstvu, tako sa suprugom poučava i svoje dvoje djece.
Nataša je rođena 17. travnja 1975. u Vukovaru. Mama joj je Zlatica, djevojački Lacić iz Nijemaca kraj Vinkovaca. Umirovljenica je, radila je u proizvodnji obuće u Borovu. Njezin tata Anto Kuprešak rodom je iz Male Sočanice kraj Dervente. I on je u mirovini. Po struci je pravnik, bavio se tržišnom inspekcijom. Zlatica i Anto upoznali su se u Vukovaru, kamo je Anto došao za poslom, a Zlatica je tamo već bila radila. I vjenčali su se u Vukovaru, gdje su se i skrasili. Najprije su bili podstanari, pa su izgradili kuću u Borovu naselju. U ratu su prognani u Zagreb u Ivanju Reku, gdje su i danas. Žive u nekretnini koju su kupili kao podstanari pa su je dogradili. Kuća u Borovu naselju u međuvremenu je obnovljena, ali u njoj nitko ne živi. Zlatica i Anto bi se vratili, ali ih djeca, kažu, zadržavaju u Zagrebu. Zato u svoju vukovarsku postojbinu odu tek povremeno. Kažu da poput njih živi mnogo ljudi iz vukovarskoga kraja.
Osim starije Nataše, imaju i 1976. godine rođenoga sina Sinišu. On je pravnik zaposlen u Ministarstvu kulture. Sa suprugom i jednim djetetom živi u Ivanjoj Reki, na zasebnoj etaži obiteljske kuće Kuprešakovih.
»Naša je mama radišna, dobro organizirana žena«, pripovijeda Nataša. »Bila je pomalo stroga, ali pravedna u odgoju. Kreativna je, darežljiva, sućutna je, brine se o drugima i mnogo im pomaže. Voditeljica je kreativne skupine u umirovljeničkom domu na Peščenici. Izrađuju razne kreativne predmete koje prodaju kako bi pomogli djeci i ljudima u potrebi. Pomažu i župnomu Caritasu u našoj župi u Ivanjoj Reki. Jako je društvena. A tata je također društven, topao čovjek. Učio me radišnosti, pravednosti, moralu. Snažno se brinuo o mom odgoju, a danas puno pomaže oko moje djece, stalno je na usluzi. Jako smo povezani. Roditelji nas nisu odgajali u nekoj velikoj strogoći, ali su tražili da budemo odgovorni, dobri u školi, red se kod njih znao. Uvijek su nas poticali na dobro, solidarnost, pomaganje drugima. Mama i tata oduvijek su se dobro slagali, nadopunjavali se, dobar su nam bračni primjer. A lijepo smo se od djetinjstva slagali brat i ja. Imali smo lijepo djetinjstvo, dobar odnos. I danas je tako, potpora smo jedno drugomu. Ponosna sam na našu bratsku povezanost. Voljela bih da se i moja djeca tako dobro slažu.«
»Pripadali smo župi sv. Josipa Radnika u Borovu naselju, a crkvu smo posvetili i posebnu pobožnost živjeli prema Gospi Fatimskoj. Mi smo kao obitelj često bili kod mamine mame bake Mare Lacić u Nijemcima. Išli smo u tamošnju crkvu sv. Katarine. Tamo sam išla na misu, kao i u Borovo naselje, ali u Nijemcima je bilo posebno. Baka je bila naglašeno prisna s Bogom. Svojom mi je toplinom približavala Isusa. Roditelji su radili pa sam kao djevojčica nerijetko ostajala kod bake. Ona me čuvala, usađivala mi vrijednosti i odnos prema vjeri. Bili su to divni rituali s njom. Okupljala je nas unučad, a ja sam joj, kao najstarija unuka, bila posebno pri srcu. Molile samo zajedno, išle skupa na misu, na proštenja, hodočašća, divno smo s bakom slavili blagdane. Uvijek je znala okupiti obitelj. U crkvu su išli i moji roditelji, ne tako revno kao baka, ali su me poticali. Baka Mara bila je najjača odgojiteljica. Odrastanje mi je bilo baš krasno.«
»Osnovnu školu polazila sam u Borovu naselju. Profesori su bili dobri. Društvo u redu, odlično sam učila. U Vukovaru je stanovništvo bilo miješano, ali mi to nismo posebno osjećali. Družili smo se u svojem krugu, svoje hrvatsko i katoličanstvo nismo nikomu nametali, premda smo znali tko je tko. Naigrali smo se. Išla sam na puno aktivnosti, što u školi, što izvan nje. Pjevala sam, svirala tamburicu, harmoniku, folklorašica sam bila, sudjelovala na mnogo priredaba. Po cijele sam dane imala obveze. Doma sam imala obvezu pomoći oko kuće, imali smo vrt, živjeli smo miran obiteljski život. Onda sam upisala srednju ekonomsku školu u Vukovaru. Nakon završene dvije godine započeo je rat. Obrazovanje sam nastavila u 1. ekonomskoj školi u Zagrebu u Medulićevoj ulici. Početak rata i bijeg iz Vukovara doživjela sam šokantno. Kao i većina nas. Ljudi su odjednom samo bili nestali, pogotovo djeca. Nismo mogli vjerovati da će biti rat. Mama je iz straha pokupila brata i mene te nas odvela u Marinu kraj Trogira gdje smo imali malu vikendicu. Otišli smo odmah nakon završene školske godine. Tata je ostao. Mislili smo da ćemo se brzo vratiti. Ali se više nikada nismo vratili. Nas smo troje izbjegli bombardiranja, a tata je proživio mnogo toga. Izvukao se u jednom proboju. Došli smo svi u Zagreb u Ivanju Reku, k bratiću moga otca. Dao nam je etažu svoje kuće, na kojoj smo se skrasili. Otac nas je od te jeseni 1991. upisao u školu, tako da nismo imali nikakvih nastavnih gubitaka. I u kvartu i u školi osjećala sam se dobro prihvaćenom. Zagreb mi je bio velik, čudila sam se gužvama, velikomu broju ljudi, premda mi je grad bio lijep. Okolina me oduševljavala, svi su prema nama prognanicima bili suosjećajni. Tugovala sam zato što se ne mogu vratiti u Vukovar. Moj tada 16-godišnji bratić Darko Pajičić završio je u logoru, srećom je pušten u jednoj razmjeni. Na Ovčari mi je ubijen drugi bratić Tihomir Traljić. Ubijen je i tetak Ivica Mudrovčić. Mislim da nema vukovarske obitelji u kojoj nema ubijenih. Uz društvo sam nekako lakše prevladala svoje tuge. U školi sam se dobro snašla, u kvartu također. Na mise smo u Ivanjoj Reki išli u jednu obiteljsku kuću jer dugo nismo imali izgrađenu crkvu. Odlazila sam na folklor u KUD ‘Dunav’ Vukovar. Probe smo imali iza autobusnoga kolodvora u Zagrebu. Imali smo dosta nastupa. Trajalo je četiri, pet godina. Odustala sam kad sam se udala.«
»Maturirala sam 1993. i upisala Pravni fakultet. Tata je bio pravnik pa mi je to bio logičan slijed. No sve me više zanimala filozofija i teologija, sve sam češće čitala literaturu iz toga područja. I pomalo razumijevala da pravo nije moj životni izbor. Odustala sam na trećoj godini studija. U međuvremenu sam radila u obiteljskom obrtu u trgovini koju su moji otvorili u Ivanjoj Reki. Bila sam baš jako zaposlena. Onda je k meni u dućan ušao moj budući suprug koji je bio izbjeglica iz Jajca. On je Stipan Jelica, 1966. je godište, vjeroučitelj zaposlen u osnovnoj školi u Vukomercu. Stanovao je tada kao izbjeglica u Ivanjoj Reki. Počeli smo se družiti. To je završilo vjenčanjem 1999. u crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima. Skrasili smo se s njegovom obitelji. Danas smo na zasebnoj etaži obiteljske kuće Jelica u Ivanjoj Reki. Dobro sam se udala. Suprug je jako brižan, nježan, velika mi je potpora, dobar suputnik, dobar roditelj, jako se brine o našoj djeci. Veroniku smo dobili 2000. Završila je solopjevanje u srednjoj glazbenoj školi. Sprema se za upis na studij solopjevanja. Orguljašica je u našoj župi sv. Ivana Krstitelja od svoje trinaeste godine. Osvojila je više prvih mjesta na više međunarodnih natjecanja. Jako je muzikalna, vrijedna, organizirana mlada djevojka. Godine 2004. rođen nam je Petar Krunoslav. On je u prvom razredu 12. gimnazije u Dubravi. Trenira nogomet u NK ‘Dubrava’ pa su mu škola i klub blizu. Topao je, vrijedan, športski tip mladoga čovjeka. Od svoje prve pričesti ministrant je u župi. Zadovoljna sam djecom, obitelji, poslušni su, dobri, dobro komuniciramo, dogovaramo se. Ostvarena sam obiteljska žena. Ali i vjeroučiteljica.«
»Suprug me, naime, čim smo se upoznali, potaknuo da upišem današnji Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Upisala sam 1999., a diplomirala 2006. Istodobno sam rađala djecu, radila u obiteljskom obrtu, bilo mi je superdinamično. Ali sam studirala s guštom. Sviđao mi se moj fakultet, osoban odnos prema nama studentima, sviđalo mi se gradivo koje sam proučavala. A profesori, uglavnom isusovci, bili su divni. Posebno doktori Šestak, Stanković, Mišić, Koprek, Antunović, Vidović, Horvat. Sve su to bili krasni ljudi. Ne znam koji mi je od njih bio bolji. Mentor mi je bio o. Šestak. Nakon što sam diplomirala filozofiju, upisala sam studij teologije koji sam završila 2013. U međuvremenu sam već naveliko radila kao vjeroučiteljica. Najprije sam dvije godine predavala u osnovnoj školi u Mihovljanu u Hrvatskom zagorju. Putovala sam autom, po lošim cestama, sat i petnaest u jednom smjeru. To mi je putovanje bilo dugo i naporno. Onda sam tri godine radila u srednjoj školi u Oroslavju. Opet sam putovala u Zagorje, ali to je ipak bio lakši put. Zatim sam Zagorje zamijenila Moslavinom. Šest sam godina putovala u osnovnu školu u Ludini. Tamo sam radila u matičnoj ustanovi, ali i u četiri područne škole. Od 2016. sam u Osnovnoj školi Vinka Žganca u Kozari boku u Zagrebu, u stalnom radnom odnosu. Kao vjeroučiteljica sam puno prošla. Volim svoj posao, volim raditi s djecom. Pokušavam pomoći djeci da otkriju pozitivno u sebi, poticati ih da čine dobro u svojoj obitelji, razredu i okolini i da nađu istinu u Isusu Kristu. Na nastavi i pjevamo i molimo i crtamo, jako smo kreativni. Svako dijete na taj način može doći do izražaja, pokazati talente. Stvorimo si divnu atmosferu. Moji vjeroučenici znaju da sam tu uvijek za njih, spremna porazgovarati, savjetovati ih i pomoći, koliko mogu. Rado s njima pođem na Vjeronaučnu olimpijadu. Dva puta plasirali smo se na državno natjecanje, jednom s gimnazijalcima iz Oroslavja, a jednom s osnovnoškolcima iz Kozari boka. Školski kolektivi u kojima sam radila bili su mi dobri. Društvena sam, otvorena, prihvaćam različitost i nije mi se problem prilagoditi drugima. U Kozari boku smo multikulturalna škola. Dosta je Roma koji idu na islamski vjeronauk. Ali sve štima. Razvijamo dobar međureligijski dijalog. Jako sam lijepo surađivala i sa svim župnicima koji su bili vezani uz škole u kojima sam radila. Razvijali smo različitim programima dobre veze između škole i župe.«
»Od dolaska u Zagreb, od svoje šesnaeste godine, župljanka sam župe sv. Ivana Krstitelja u Ivanjoj Reki. Najprije nismo imali crkvu, a onda ju je počeo graditi pokojni župnik Stjepan Jakopović. Kamen temeljac postavljen je 2002. godine, a gradnju i uređenje dovršio je sadašnji župnik preč. Josip Horvat. Župna crkva posvećena je 2013. godine. Sasvim je uređena, nedostaje još pokoji detalj. Naš je župnik i župnik župe sv. Ivana Pavla II. u obližnjem Jelkovcu i dekan je Resničkoga dekanata. Ove godine u lipnju slavili smo u našoj župi 25 godina njegova svećeničkoga ređenja. S njim se vrlo lijepo surađuje. Župnik Horvat dobar je organizator, osjetljiv je na potrebe župljana, njemu ništa nije problem. S izgradnjom građevine crkve gradila se i živa Crkva. U župi danas imamo dosta pastoralnih sadržaja i svi se mogu pronaći i odazvati po talentima i afinitetima. Moja je misa poldanjica. Organiziram čitače, a i sama čitam. Pjevam u župnom zboru. Probe su četvrtkom. Župniku pomažem u organizaciji raznih pastoralnih sadržaja, oko priredbe za sv. Nikolu, oko božićnoga blagoslova djece, korizmenih pobožnosti, proslave zaštitnika župe sv. Ivana Krstitelja, oko prvopričesnika i krizmanika i prema potrebi. Sve to nastojim uskladiti s obiteljskim obvezama, po isusovačkom geslu ‘Sve na slavu Božju’, jer naši su životi dar Božji i pozvani smo svi služiti u ljubavi i slobodi. Meni u tome pomaže prvo Bog, a onda obitelj, prijatelji i župna zajednica. Zapravo je aktivno uključena cijela moja obitelj. U obitelji njegujemo zajedničku obiteljsku molitvu. Biti aktivan u župi za mene je sastavni dio života, nešto prirodno, normalno. Idem na misu, u crkvu, da se susretnem s Bogom, idem na gozbu ljubavi. Kao vjeroučitelji suprug i ja pozvani smo da župi damo od sebe više od drugih. Zato mi nema ništa važnije od oltara. Vjera je dio moga postojanja. U mojem je životu bilo različitih faza odrastanja u vjeri i vjerskoga znanja, a rast, naravno, i dalje traje. Ali uvijek sam osjećala Božju milost koja je bila snažno prisutna i koja me vodi. Uvijek sam osjećala da Bog djeluje u mojem životu. Zato sam sva usmjerena i okrenuta prema Kristu.«
