Prigoda je podsjetiti na jednoga od najvećih francuskih i europskih kršćanskih intelektualaca François-Renéa de Chateaubrianda. Rođen je u Saint-Malou 4. rujna 1768. Kao mladić bio je na dvoru Louisa XVI., a tijekom Francuske revolucije otputovao je u Ameriku, tražeći mir u krajevima netaknutim »civilizacijom«. Vrativši se u Francusku, pridružio se rojalističkoj vojsci. Ranjen tijekom opsade Thionvillea, nakon oporavka otišao je u London. Napoleon mu je dopustio povratak u zemlju i povjerio mu nekoliko diplomatskih dužnosti. U Francusku akademiju primljen je 1811. Nakon restauracije monarhije djelovao je kao diplomat u različitim misijama, a 1823. imenovan je ministrom vanjskih poslova. Nakon srpanjske revolucije 1830. povukao se iz političkoga života. Umro je u Parizu 4. srpnja 1848.
Od djela najvažnija su mu pregled svjetske povijesti »Esej o revolucijama«, romani »René« i »Atala«, priče o vjernosti kršćanskim načelima, spjev »Mučenici«, o ranokršćanskim mučenicima u Rimu, putopis »Put iz Pariza u Jeruzalem«, eseji »Zagrobne uspomene« te nadasve »Genij kršćanstva«, preveden i na hrvatski, u kojem je kršćanstvo obranio od prosvjetiteljskih napada ističući njegovu nepresušnu sposobnost njegovanja i poticanja europske kulture.
Njegovo je djelo pod vidikom liturgije obradio bl. Ivan Merz u disertaciji »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do naših dana«, istaknuvši da je Chateaubriandova zasluga što je katoličkomu bogoštovlju vraćen ugled među književnicima. »Njegovo sentimentalno shvaćanje Liturgije sačinjavat će, bez imalo sumnje, jedan od najbitnijih obilježja prvog procvata romantizma u Francuskoj obilježenog ‘Renéom’ i drugim sličnim djelima. (…) Njemu pripada čast što je uspješno reagirao protiv antiliturgijskog shvaćanja prethodnog stoljeća.« Može se reći da je upravo njegova pojava bila navještaj velikoga vala obraćenja intelektualaca, posebice književnika na katoličanstvo u Francuskoj i cijeloj katoličko-protestantskoj Europi od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, s velikim utjecajem i na hrvatsku katoličku inteligenciju i njezin društveni utjecaj u novim, prodorom liberalizma karakteriziranim društvenim prilikama tijekom prve polovice 20. stoljeća. (L)
