Daleko od užurbanosti, buke i gužvi mediteranskih riva u vrijeme turističke sezone, u mirnoći sjevernoga ruba Murtera živi malena Betina, dragulj ne samo svoga poluotoka, nego i jedan od najsjajnijih bisera na dugačkoj ogrlici istočne obale Jadrana, koja se proteže od Istre sve do Boke kotorske. Oko promatrača Betina zaokuplja već iz daljine, kada bjelina njezinih kamenih kuća na osunčanom horizontu izranja iz ravnine u kojoj se dodiruju nebesko i morsko plavetnilo. Putnika brzo obuzima osjećaj da se ondje živi lakše, kao da tlo ne privlači tijelo k sebi jednakom snagom kojom to čini gravitacija na kontinentu, kao da se uz more lakše hoda, lakše diše i bolje misli.
»Navrh sela«, kako pjeva lokalna pjesma, »ponosan kao jarbol«, iz betinske panorame iskače zvonik župne crkve sv. Franje Asiškoga, jedne od najljepših crkava šibenskoga kraja uopće. Upravo su jarbol i brod danas prve slike koje u svijest puka ostatka Hrvatske priziva ime Betine. Glasovita gajeta, tradicionalna ribarska brodica zaobljenoga trupa, opremljena latinskim jedrom i veslima, danas je gotovo sinonim za malenu murtersku luku. Tradicija drvene brodogradnje u Betinu došla je s Korčule, po rukama obitelji Filipi, prije više od 260 godina. Preživjela je, unatoč svim boljkama modernosti, i do naših dana, a ljubav prema brodovlju u Betini živi i kroz nadaleko poznate ljetne regate. »Brod je jednostavno značio život. Betinjani su u prošlosti uglavnom bili težaci i imali su posjede na kopnu i susjednim otocima do kojih ne bi mogli dolaziti bez broda«, izvukao je tek jednu od mnogih priča iz bogate riznice betinske povijesti mještanin Ante Ježina, ujedno i angažirani vjernik u župi sv. Franje.
Inače, među Betinjanima kruže dvije predaje o podrijetlu imena mjesta. Prema jednoj, ime Betina dolazi od keltske riječi »bet« koja znači »usta«. Ta je teorija uvjerljivija zato što to ime opisuje prirodno oblikovanu uvalu u kojoj se smjestila luka koja poput usta štiti brodove od naleta vjetra, slično kao što se i geneza imena Boke kotorske vezuje uz talijansku riječ »bocca« koja također znači »usta«. Kasnije, u vrijeme 20. stoljeća, ta se teorija posebno udomaćila u srcima mještana jer je Betina do pojave jakoga uvoza i industrijske proizvodnje hrane dobrano opskrbljivala šibensku »pijacu«, pa su je stoga zvali i »usta Šibenika«. Druga, pak, teorija povezuje ime Betine s riječju »betina« koja se prije koristila za vode ponornice, kojima mjesto i dandanas obiluje, što se održava i u velikoj plodnosti tamošnjih polja.
Čitav prostor murterskoga poluotoka, zapravo otoka sve do gradnje mosta u Tisnom, općine pod koju Betina danas pripada, naseljen je još od vremena Ilira i Rimljana. Upravo između naselja Murtera i Betine nalaze se ostatci rimskoga naselja Colentuma, a nedaleko se danas nalazi groblje koje dijele Murter i Betina. Ondje je i kapela Gospe od Gradine, svojevrsni povijesni spomenik koji je nadograđivan još od ranokršćanske ere. Najstariji pisani spomen Betine seže u 1423. godinu, a značajan rast mjesta događa se tijekom idućega stoljeća kada je za vrijeme turskih provala naseljavaju stanovnici s prostora Vrane. Turska opasnost došla je i do Betine, o čemu svjedoči i Hrelić-kula koje se nalazi na ulazu u ulicu Varoš, koju je zbog obrane od islamskih osvajača podigao početkom 16. st. graditelj Ivan Hrelić.
Demografski vrhunac Betina je doživjela tridesetih godina prošloga stoljeća kada je ondje živjelo oko 1700 stanovnika. Iako se upravo u tom razdoblju diljem Mediterana pojavila bolest vinove loze, zbog koje su usahnule mnoge lokalne autohtone vrste i zbog čega su mnogi bili prisiljeni trbuhom za kruhom odseliti u Australiju ili Ameriku, betinska poljoprivreda ipak je davala dovoljno plodova da do toga ne dođe. No dugoročni socijalni procesi, kao što iseljavanje iz mjesta u veće dalmatinske gradove i, u konačnici, u Zagreb, u zbroju s procesom starenja stanovništva, doveli su do toga da Betina danas ima oko 600 stalnih stanovnika.
Ljeti se danas glavnina prihoda osigurava od turizma, objašnjava Ante Ježina, a zimi je Betina tipično dalmatinsko »malo misto«, premda možda ne tako pusto i melankolično kao druge otočke sredine. Naime, zbog blizine poluotoka Murtera kopnu te Šibeniku i Zadru, kao i aktivne betinske brodogradnje, mjestom i poluotokom uvijek kola aktivnost. »Koliko je turizam dobar ili loš, možemo pričati nadugo i naširoko. Dobra je strana u tome jer su se mnogi ljudi snašli i turizmom osiguravaju egzistenciju. Loša je strana u tome jer se sve orijentira prema turizmu, pri čemu se zapustilo polje i neke druge tradicionalne djelatnosti. Mnogi smatraju i da je dobro raditi nekoliko mjeseci, pa onda ostatak godine ništa. To nije dobro i to, dakako, utječe i na duhovni život mjesta«, dodao je Ježina.
A kakav je duhovni život mjesta ne može se shvatiti bez ponovnoga povratka u bogatu prošlost Betine. Naime, kao i u drugim mediteranskim sredinama, i u Betini su se vjerski osjećaji vjekovima izražavali kroz razne narodne običaje, pučke pobožnosti, procesije i druge »paraliturgijske« vjerske izričaje. Druga je, pak, posebnost Betine velika uloga mjesnih bratovština u životu lokalne Crkve i zajednice. Naime, upravo su po bratovštinama vjernici laici i prije Drugoga vatikanskoga koncila imali aktivniji ulogu u »upravljanju« Crkvom i u sudjelovanju u liturgiji, kao što je primjerice kroz pjevanje glagoljaških napjeva, koji su se u Betini očuvali i do danas. S druge strane, bratovštine su imale i razgranatu mrežu karitativnih djelatnosti i vodile su računa o mnogim socijalnim pitanjima koje danas pokriva uglavnom državna administracija. Tradicija bratovština, napominje Ježina koji je i sam djelatni član jedne, u Betini živi i dandanas, a oko župe sv. Franje okupljaju se bratovštine Presvetoga Oltarskoga Sakramenta, sv. Ante, Gospe od Karmela, Gospe od Gradine, sv. Josipa, sv. Križa i Društvo kćeri Marijine…
Mrežom strmih i uskih »kala«, sa zbijenim kućama od čije bjeline odudaraju plavi ili zeleni drveni prozori i ulazna vrata, uspinje se do župne crkve sv. Franje Asiškoga. Crkva je podignuta u baroknom stilu 1601., dobrim dijelom potpomognuta sredstvima plemićke obitelji Divnića, a impresivni zvonik uz glavni oltar podigao je šibenski graditelj Ivan Skoko 1752. godine. Glatki bijeli kamen kojim je crkva sv. Franje podignuta, kao i njezina prostranost i bogato urešeni barokni oltari svjedoče o jakoj pobožnosti Betinjana kroz vjekove. No »jarbol« župne crkve svojom zvonjavom na misnim slavljima i danas okuplja mnogobrojni betinski vjerski puk. To je ponajprije vidljivo po posjećenosti misnih slavlja. Za ljetnih mjeseci nedjeljama se mise slave u 8,30 i 11 sati, pri čemu je posjećenija ona ranija, a na dvjema se misama okupi i više od 200 vjernika, što lokalnih, što hrvatskih i inozemnih turista. Vjernicima iz inozemstva jezične barijere ne predstavljaju nikakav problem jer tijek liturgije koja se odvija na hrvatskom jeziku prate na zaslonima svojih »pametnih telefona«. Zimi, pak, nedjeljne mise pohodi sličan broj, između 150 i 200 lokalnih vjernika, koji više nisu toliko zaokupljeni obvezama prema turistima pa se mogu više posvetiti Crkvi i duhovnom životu.
Župnik Miroslav Stojić, kaže, nastoji se prilagoditi takvom načinu života Betinjana. »Ljudi imaju svoje apartmane, kafiće i gostionice i razumijem da su preko ljeta time zauzeti. Nikad ih zbog toga nisam odbacivao nego se na sve načine trudim u takav njihov svijet donijeti Božju milost. Bez nje ništa ne možemo«, sažima župnik svoju pastoralnu filozofiju. Don Stojić posebno ističe pobožnost betinskoga puka koja i danas živi u raznim tradicijskim izričajima, no upozorava da oni uvijek moraju voditi susretu s Kristom, a ne biti sami sebi svrhom, da ne ostanu samo na razini mjesnih običaja.
Za vrijeme župničke službe don Miroslava Stojića, inače rodom iz imotskoga kraja, koji je u Betinu došao 2013. godine, župa je poduzimala i velike obnoviteljske projekte. Uređena je župna kuća koja danas ima ulogu i pastoralnoga centra koji vjernike okuplja nakon mise, uređen je čitav okoliš župne crkve gdje je umjesto šljunka i šodera popločen trg, a velik je poduhvat bila obnova interijera crkve, među kojima su i masivne drvene klupe, spomenuti barokni oltari, a u jednom kutku, zdesna glavnome ulazu, nalazi se i svojevrstan muzejski prostor gdje se u staklenim vitrinama nalaze eksponati kao što su stari sat sa zvonika, kvake s ulaznih vrata iz 19. st., staro liturgijsko posuđe… Poseban se kuriozitet vezuje uz nedavnu obnovu jednoga od pobočnih oltara. Naime, cjelokupni je oltar obnovljen sredstvima koje je darovao njemački poslovni čovjek, izumitelj naprednoga uređaja za nautičku navigaciju, kojemu je žena rodom iz Betine. Ne bi možda u tome bilo ništa toliko neuobičajeno da nije riječ o protestantu koji je, pak, obnovio oltar podignut u čast svetca.
Župnik don Miroslav Stojić: »Ne tjeramo nikoga, ali isto tako ne smijemo laicizirati našu Crkvu, oduzimati joj sakramentalnost i otajstvenost. Ne može nam u Crkvi sve postati jasno. Jao nama onda. Bog je misterij, a njegovo djelovanje po sakramentima je dar. Bogu moramo biti na raspolaganju, a ne živjeti mimo Njega«
Anđa i Tomislav Škevin, članovi neokatekumenske zajednice, upoznali su se preko rubrike »Traže poznanstva« Glasa Koncila 1969., a iduće će godine proslaviti 50. obljetnicu braka. Imaju petero djece, od kojih je jedna kćer redovnica u klauzurnome samostanu u Lasinji. Ponosni su baka i djed, a obitelj će uskoro dobiti i nove prinove.
