Ne znam šaljem li na pravu adresu, ali imam upit, odnosno nejasnoću u vezi s jednim odlomkom iz evanđelja: Mt 12, 46-50, Mk 3, 31-35, Lk 8, 19-22. Odlomci su vrlo slični u svim trima sinoptičkim evanđeljima. Evo citata iz Mateja: »Prava rodbina Isusova – Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. 47Reče mu netko: ‘Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.’ 48Tomu koji mu to javi on odgovori: ‘Tko je majka moja, tko li braća moja?’ 49I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo’, reče, ‘majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.’«
Na koga se odnosi dio »eto majke i braće njegove«, osobito ovo »braće njegove«? Ovakvi me dijelovi ostavljaju u nedoumici, a pitam kao praktični vjernik in bona fide te se nadam da ćete mi odgovoriti ili me barem uputiti na pravu »adresu«. Unaprijed hvala i svako dobro.
Bonislav Kamenjašević
Ne sumnjamo u iskrenost Vašega pitanja niti da ga ne postavljate in bona fide jer nam se sa sličnim pitanjima već više puta obraćalo više naših čitateljica i čitatelja, a to se pitanje od vremena do vremena javlja i zbog nekih novih mišljenja, pristupa i otkrića. Tako smo još 2015. godine pisali o tome kad je bio otkriven jedan aramejski natpis na grobnici iz prvoga stoljeća na kojoj je pisalo: »Jakov, sin Josipov, brat Isusov«.
Kako su se u objašnjavanje i komentiranje uključili i katolički teolozi bibličari, i mi smo se tada oslonili na njihova promišljanja, koja u obzir uzimaju biblijske tekstove koje i Vi spominjete, a isto tako povijesni razvoj teologije, posebno na području biblijske egzegeze i biblijskih znanosti.
Glede otkrića spomenutoga natpisa čak je i pronalazač bio oprezan u svom tumačenju pa je tada napisao: »Imajući na umu broj stanovnika Jeruzalema (možda 80 000) i uobičajena tadašnja imena, moglo je biti najmanje 20 Jakova čiji je otac nosio ime Josip i čiji je brat bio Isus.« Zato je uvijek dobro na pameti imati i ovakve, rekli bismo oprezne i razborite pristupe, kako ne bismo donosili zaključke »naprečac«, ali i kako ne bismo unaprijed zatvarali put novim teološkim razmišljanjima i tumačenjima. Premda je u Vašem pitanju implicitno sadržano i pitanje o Marijinu djevičanstvu, nije nužno u kontekstu ovoga odgovora ulaziti u teološku raspravu o njemu, pa ćemo se zadržati u okviru našega ranijega odgovora i onih podataka koji su nam dostupni. A oni nam govore o Isusovom dolasku u Nazaret u subotu i odlasku u sinagogu. Tamo je održao govor koji je mnoge zadivio, ali se odmah javljaju i »tipične« ljudske reakcije maloga mjesta u kojem svatko poznaje svakoga: »Zar nije ovo tesar, sin Marijin, a brat Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov? Zar mu se sestre ne nalaze ovdje među nama?« (Mk 6, 2-3). Već na temelju toga teksta opravdano je Vaše pitanje koje se javljalo od početka kršćanstva, a odnosilo se na Isusovu »braću i sestre« od kojih se on, na svojevrstan način, ogradio – kao što je vidljivo iz teksta koji i Vi spominjete u pismu: »Jer tko god vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka.«
Poznata nam je činjenica da i židovski povjesničar Josip Flavije u 1. stoljeću govori o Jakovu koji je odgovoran za Crkvu u Jeruzalemu i navodi da je taj Jakov »brat Isusa zvanoga Krist«. Prva i drevna »identifikacija« te »braće« javlja se u jednom apokrifnom spisu (što znači da nije prihvaćen u kanonske tekstove Svetoga pisma!), takozvanom Jakovljevu protoevanđelju, koje je napisano u 2. stoljeću. U tom apokrifnom tekstu Josip sam kaže, u trenutku vjenčanja s Marijom: »Imam djece i starac sam, dok je ona djevojka!« (9, 2). Ovdje bi dakle Isusova »braća« zapravo bila njegova polubraća, rođena iz prvoga braka Josipova. I u drugom stoljeću – u djelu jednoga kršćanskoga autora (»Sjećanja«) – govori se o Isusovim »rođacima« ili »rodbini«, koje su krajem prvoga stoljeća procesuirali Rimljani u doba cara Domicijana. Upravo je tu tezu prihvatio prevoditelj Biblije na latinski sv. Jeronim, koji je u Isusovoj »braći« i »sestrama« »prepoznao« bratiće i sestrične, znači pripadnike šire Marijine rodbine. Tu je svoju tezu sv. Jeronim branio polemizirajući s jednim svojim suvremenikom u četvrtom stoljeću, nekim Elvdijem, koji je tvrdio da je riječ o djeci koju bi, navodno, Marija i Josip bili imali poslije Isusa. Tu tezu zastupaju i neki suvremeni bibličari, upućujući na Evanđelje po Luki koji piše: »…i rodi sina svoga, prvorođenca«, Isusa (2, 7). Ipak, ovdje valja primijetiti da »prvorođenac« po sebi ima pravnu vrijednost te ističe biblijska prava, to jest taj pojam zapravo ističe prava povezana s prvorođenstvom. Poznati talijanski bibličar i kardinal Gianfranco Ravasi kao svojevrsni kuriozitet naveo je jedan neimenovani aramejski dokument iz prvoga stoljeća koji govori o jednoj majci (i njoj je bilo ime Marija) koja je umrla »rađajući svoga sina prvorođenca«. Da se pojam »prvorođenac« tumačio u suvremenom smislu, očito je da bi ga ovdje bilo suvišno spomenuti jer je više nego jasno da žena koja je umrla pri porodu nije mogla imati druge djece.
Moderna povijesno-kritička metoda upozorila je i na neke druge činjenice, pa nas tako egezgete – bibličari upozoravaju da na aramejskom ili hebrejskom jeziku riječ »brat« (»aha« i »ah«) može značiti bilo brat, bilo bratić, bilo nećak, pa čak i saveznik. Tako u Knjizi Postanka Abraham svojega nećaka Lota naziva »bratom« (usp. 11, 12), a izraz »braća Gospodinova« u Novom zavjetu označava skupinu kršćana židovskoga podrijetla koji su bili vezani na nazaretsku skupinu Kristovih sljedbenika (usp. Dj 15, 13 i 21, 18). Katolički nauk ističe da je Marija »vazda Djevica«, stoga Isus nije mogao i nije imao krvne braće i sestara.
