Priča o Lazaru i bogatašu oduvijek je bila zanimljiva, još iz doba vjeronauka. Bogataš se sjajno gostio svaki dan, a siromah Lazar bolestan je ležao ispred njegovih vrata i čeznuo da se nasiti mrvica koje su padale s bogataševa stola. Umre Lazar i ode u raj, konačno uživa i dobiva zadovoljštinu za svoju zemaljsku muku. Umre i bogataš, tražeći da mu taj isti nevažni, nevidljivi i bolesni siromah umoči prst u vodu i osvježi ga u njegovoj muci u plamenu koji ga prži. Prispodoba točno opisuje današnji trend i stil života. Bogatstvo samo po sebi nije prijetnja ni problem ako ga se pametno upotrebljava, troši, raspodjeljuje i njime upravlja. Problem je ako postane jedini motiv i svrha života. Carevi, kraljevi, faraoni, nazivali su se općim vladarima, bogovima na zemlji. Upravljali su ljudskim životima, oduzimali ih, štedjeli, kupovali, otpuštali, bacali kocku. Bogataši misle da mogu sve jer su bogati, njima je novac sredstvo koje im daje moć, onu prividnu moć, a zapravo je to nemoć.
Iz straha za prolazno i raspadljivo bogataši se zatvaraju, imaju alarme, čuvare, zaštitu, jer sve što ih okružuje izvan vlastitih zidova postaje opasnost i neprijatelj. Bogataš gubi prijatelje, često gubi obitelj, gubi na kraju sebe. Izgubiti sebe znači izgubiti najviše, izgubiti sve. Gubi san, gubi apetit, gubi osjećaj za realnost, za obično. Sve mu gubi vrijednost jer on ima više, može sve, sve što se može kupiti…
No to ne ispunjava, to ne tješi, to ne grli, to ne voli, ne daje rame i zagrljaj… Ono što se može kupiti na trenutak je zanimljivo, na trenutak zabljesne sjajem, ispuni, ali brzo postane jedno u nizu, ostavljeno sa strane, pospremljeno u neki ormar, sobu, kat… Tako izgubljen povlači se u svoj svijet, poseže za tabletama, alkoholom, drogom, oružjem. Jednostavno, očajava, traži pomoć, ali ništa ne pomaže, nema rješenja jer je zaboravio Lazara ispred svojih vrata… Da ih je otvorio, vidio bi čovjeka u potrebi. Bogataš se muči u svom bogatstvu, a Lazar vapi za mrvicama. Je li siromah rođen da bi patio, gladovao, bolovao, da bi bio na margini, odbačen od svih, od pogleda, od srca… da bi se povlačio od kuće do kuće i pokušao nekoga ganuti da se sažali nad njim? Svijet je pun nepravde, pun gladi, bolesti, zaostalosti. Neravnomjerno raspoređeno bogatstvo svijeta izaziva ratove, sukobe, neslaganja. Ne poštuje se život, dostojanstvo, vjera, identitet. Siromašnih je ljudi sve više naspram onih nekoliko posto bogatih. Gdje je čovjek u svemu tome? Ima li previše: kuće, vikendice, automobile, odjeću, tehniku? A nosi jedan kaput, jedno odijelo, jedne cipele. Ništa čovjek nije donio na svijet i praznih ruku odlazi.
Bogatstvo je ljubav koja se dijeljenjem umnožava i to je zapravo smisao i dubina bogatstva duše. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ljubav koja je u najvećoj mjeri pokazana i dokazana na križu. Materijalno prođe, a ono što je otkupljeno krvlju – ostaje.
