Na kraju 2022. godine, u doba kad su se pravile inventure standarda, troškova, plaća, kupnje i slično, ekipa iz Večernjega lista usporedila je životne troškove u Beču, Budimpešti i Ljubljani s onima u Zagrebu. Među ta četiri glavna srednjoeuropskoga grada nižu prosječnu plaću ima samo Budimpešta. No, kako su naveli, s prosječnom plaćom nešto više od tisuću eura Zagrepčani si mogu priuštiti najmanje toga. »Prosječan Zagrepčanin mjesečno potroši i više od 60 posto prihoda na stanovanje, režije i hranu.
Cijene nekretnina i najma i dalje rastu pa je kvadrat u prosjeku četiri tisuće eura. Podstanarstvo pak mjesečno stoji oko 650 eura za dvosobni stan. Gradom se nije jeftino ni kretati budući da je mjesečna karta za javni prijevoz najskuplja od četiri uspoređivana grada te druga po skupoći među 65 gradova u ovom dijelu Europe. Taksi kao alternativu platit ćete otprilike 81 cent po kilometru, što je jeftinije nego u ostalim metropolama. Poželite li pak automobilom u centar, parkiranje se od Nove godine plaća 1,60 eura, što je skuplje nego u Ljubljani i Budimpešti. Gablec ćete u restoranu u prosjeku platiti 9,39 eura, što je nešto skuplje nego u Budimpešti, no jeftinije nego u Ljubljani. Skuplju kavu od Zagrepčana piju samo Bečani, stoji čak 3,45 eura. Nakon zaokruživanja, cijena omiljenog napitka u Zagrebu skočila je na 1,83 eura, a u Budimpešti platit ćete 1,77 eura. Mjesto u vrtiću u Zagrebu plaća se prema socijalnom kriteriju, od 150 do 600 kuna, u prosjeku je to oko 50 eura, a kod naših je susjeda besplatno, odnosno plaća se samo prehrana i dodatne aktivnosti. Izlazak u kino stajat će vas 6,71 euro, što je jeftinije nego u Ljubljani ili Beču.«
Ove godine navršavaju se godišnjice vezane uz Brailleovo pismo i njegova izumitelja. Brailleovo pismo temelji se na skupinama od šest točaka, po tri u dva okomita reda. Na debljem papiru točke su ispupčene, a čita se pipajući prstom slijeva nadesno. Braille je uz to stvorio brojevne matematičke znakove za slijepe, kao i glazbene znakove jer je i sam bio glazbenik. Louis Braille rođen je u gradiću Coupvrayu, gdje mu je otac bio dobrostojeći kožar. Kada je imao tri godine, igrajući se u radionici šilom, ozlijedio je jedno oko. Prvu pomoć pružio je lokalni liječnik, a sutradan je imao operaciju u Parizu, ali liječenje nije bilo uspješno. Došlo je do teške infekcije koja se prenijela i na drugo oko i do pete je godine dječak potpuno izgubio vid. Međutim, zahvaljujući bistromu umu i ustrajnim roditeljima koji su uložili mnogo truda u njegov odgoj, stekao je visoko obrazovanje. Pohađao je jednu od prvih škola za slijepu djecu u svijetu, Kraljevski institut za slijepu mladež u Parizu, čiji je osnivač Valentin Hauy izmislio knjige s ispupčenim slovima latinice. No knjige su bile siromašne informacijama, a debele i teške. Međutim nosile su bitnu ideju – da se čitati može prstima. Braille je nakon završetka školovanja nastavio u toj ustanovi raditi kao profesor, a zahvaljujući odličnomu sluhu postao je vrstan orguljaš i violončelist. Njegov izum ključan je za obrazovanje i socijalizaciju slijepih i slabovidnih osoba i diljem svijeta odana mu je počast spomenicima, književnim djelima i kazališnim predstavama te obilježjima na poštanskim markama i novcu. U spomen na njega, 2009. godine Italija i Belgija pustile su u promet kovanice od dva eura s njegovim likom i pismom. Isto je učinila i Indija na svojim rupijama. Kada se dizajnirao i euro, vodilo se računa i o tome da bude prikladan i za slijepe i slabovidne osobe. Papirnate novčanice imaju taktilne rubove, a što su veće, više vrijede. Navodi sve to u svom tekstu za Slobodnu Dalmaciju Jasmina Parić.
Kipar Kuzma Kovačić bio je dizajner kovanica kune i danas ne može prežaliti njezin odlazak. Štoviše, uvjeren je da će se kuna jednoga dana vratiti. Posebno je ogorčen što će se novčanice i kovanice uništiti. Pisao je o tome za Slobodnu Dalmaciju Ivica Marković. »Još uvijek se ‘friško’ prisjećam vremena kada sam radio na izradi dizajna kovanica kune. Hrvatski kovani novac koji sam oblikovao zamišljen je sa strane Državne komisije koja je bila osnovana za rad na hrvatskom novcu. Ta komisija donijela je odluku da se oblikuje devet apoena kovanoga novca pod imenom kuna, i to od 1, 2 i 5 kuna te od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa. Također je odlučeno da se taj posao povjeri kiparima te je bio napravljen pozivni natječaj, koji je u svom sadržaju bio bitno određen i na koji sam i ja, među ostalim kolegama, bio pozvan«, rekao je novinaru Kovačić. »Sam natječaj kratko je trajao i sjećam se da sam se u tom trenutku nalazio u Hvaru, gdje sam radio na oltaru hvarske katedrale. U tom ozračju dao sam prva rješenja koja su poslana na natječaj. Smatrao sam da se ljepota kovanoga novca može tražiti u antičkom kovanom novcu, koji je u povijesti bio na našem prostoru, čiji smo mi baštinici. Tako sam i koncipirao te motive i smatrao sam da je likovno to pravo rješenje za hrvatski kovani novac.« Otkrio je i da su svjetski stručnjaci hrvatski kovani novac prepoznali kao jedan od ljepših, za što postoje i dokumenti koji se čuvaju u Hrvatskoj narodnoj banci. »Mnogi kojima je stalo do vrijednosti, samostalnosti i identiteta hrvatskoga naroda, a s kojima sam ja u kontaktu, istaknuli su svoje žalovanje za ‘nestankom’ kune. Danima slušamo od službene hrvatske vlasti glorificiranja zbog uvođenja eura, kako je prelazak na euro velik iskorak, kako je to nešto dobro i prijeko potrebno našoj državi. I zaista, prelazak na euro može donijeti neke prednosti, koje su važne ili manje važne, ali obični hrvatski puk ne može prežaliti odlazak kune i mnogi se nadaju da će se ona jednom vratiti«, rekao je Kovačić. Za »hrvatski euro« bio je raspisan opći natječaj, na koji se mogao prijaviti svatko tko je htio. »Ja se nisam prijavio jer nisam želio sudjelovati u ‘pokapanju’ kune«, rekao je za Slobodnu Dalmaciju kipar Kovačić.
