Postoji li čovjek bez grijeha ili vozač bez pogrješke? Jasno, u grijehu se ne smije ustrajati, kao ni u pogrješci u vožnji. Iz grijeha se uči, popravlja se osoba, jer kad je svjesna svojega grijeha, samo ga tako može pobijediti, odreći ga se. Isto je i u vozačkoj pogrješci: osoba treba biti svjesna svoje pogrješke, a ne ju »ustrajno njegovati« i ponavljati. Ne postoji osoba bez grijeha, a ni vozač bez pogrješke. Dovoljno je jednom zaboraviti isključiti duga svjetla, ili oduzeti nekomu prednost, pogrješno potrubiti, prekoračiti brzinu u zaboravu, ne održavati potreban razmak, biti nevezan, djecu nepravilno osigurati u sjedalicama. Sve su to prekršaji koji se mogu uspoređivati s grijehom. Tu je laki i teški grijah. Teški je ako vozač namjerno, dakle hotimično čini prekršaje, bilo da vidno alkoholiziran ili pod drugima opijatima dovodi u opasnost ljudske živote, vozi u pogrješnom pravcu, prekoračuje brzinu, krši sve propise. Laki je grijeh često i ljudsko neznanje, neiskustvo, pa ponekad i samovolja. To je život, jer život i vožnja su isprepleteni, a tek rutina izgrađena na ljubavi vozača čini vozačem i čovjeka čovjekom, ali onoga trenutka kad prizna svoj grijeh i svoju pogrješku. Vozač bez pogrješke je poput robota ili božanstva, isto je tako i čovjek bez grijeha koji olako upada u zamku nepopravljivosti ako misli da je bezgrješan. Olako osudi druge, a ne vidi sebe jer se smatra mjerilom po čijim se aršinima treba ponašati. Evanđelist Matej navodi: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!« Svakidašnje ljudsko putovanje kroz život, bez obzira na to kojim se prijevoznim sredstvom služili, samo je Matejev putokaz da ne treba ući u običnu rutinu, nego u »rutinu ljubavi« koja vidi i druge pokraj sebe. Rutina ljubavi nije obična vožnja kroz život, nego je svjesna svojih pogrješaka pa iz toga nastaje spremnost na oprost: »Ne možeš više pogriješiti nego što ja mogu oprostiti.« Zato nisu potrebni instruktori, jer najbolji instruktor životne vožnje je Isus koji je sve prigrlio s križa i pokazao sve prometne znakove, samo ih treba uočiti i na njima graditi životnu autoškolu.
