Zašto danas i mnogi svećenici imaju brade i duge kose, a poneki i puše? Zašto u novije vrijeme ima i sve više civila s bradom i dugom kosom?
Bolje je da čovjeka u hladan grob legnu prije vremena nego da ga strpaju u starački dom. Ipak je sve više onih koji svoje roditelje bace iz kuće u starački dom, a nažalost i sve više svećenika i časnih sestara koji to isto čine, iako za propovjedaonicom i na vjeronauku govore: »Poštuj otca i majku…«
Zašto ima sve više svećenika koji idu na snimanja emisija HRT-a »Lijepom našom« umjesto da u župnom uredu čitaju vjersko štivo i čekaju ako ih netko treba za bolesničko pomazanje?
Čitatelj
Možda Vas dojam vara jer se nama nekako ne čini da bi danas bilo više »svećenika koji imaju brade i duge kose«. Takvih je svećenika bilo i prije, kroz sva stoljeća, a posebno u nekim redovničkim zajednicama. Isto to vrijedi i za civile, kako pišete, jer svatko odabire svoj izgled, a mislimo da je važno da on bude uredan, bio čovjek dugokos i bradat ili ne.
Što se pušenja tiče, ono može biti i jest ozbiljan zdravstveni problem i crkveni moralni nauk ima o njemu što reći. O njemu, u sklopu govora o ovisnosti, iz osobnoga i vrlo bolnoga iskustva piše i ugledni, sada pokojni, moralni teolog Bernhard Häring: »Za vrijeme moje sada već višegodišnje bolesti od raka na grlu, koji je konačno učinio neizbježnim najradikalniji zahvat, uvijek su me moji liječnici i bolničarke pitali jesam li bio pušač. Na moje nijekanje uslijedilo bi odmah pitanje: ‘Jeste li morali živjeti zajedno s pušačima ili u zadimljenim lokalima?’ Bezbrojni oboljeli na grlu imaju ista iskustva. Većinom su, prema vlastitim izjavama, bili strastveni pušači ili su živjeli zajedno s članovima obitelji koji su ih i izlagali zadimljenu zraku. (…) Nije dovoljno upućivati na valjane objektivne norme, kao: težak je ćudoredni nered trovanje svoga tijela i duha nerazumnim i neumjerenim uživanjem nikotina, alkohola i psihofarmaka. Takva norma mogla bi s jedne strane dovesti do nepravedna moralizma naspram pojedinca, a s druge do bijega od šire socijalne odgovornosti ako bismo se time htjeli zadovoljiti. Ona se mora dopuniti produbljenom vizijom iscjeliteljskoga zahvata te radikalnijom suodgovornošću za zdravije društvo«, ističe autor i navodi da su među ozbiljnim uzrocima smrtnosti i »plućni rak i bronhitis koji su povezani s pušenjem« te donosi jedan tada vrlo važan podatak iz ispitivanja Vijeća za istraživanje zdravlja koje je pokazalo da »jaki pušači obole od raka na plućima 92 puta češće od ljudi koji ne puše«, a jednako tako i upozorava da je »duhanska industrija dugo imala koristi od općega neznanja o utjecaju pušenja na rizik raka«, pa time ujedno sve pušače poziva i na razboritost i na odvikavanje od te ovisnosti, što ne vrijedi samo za svećenike, nego i za sve druge ljude koji bi i novcem koji utroše na cigarete mogli pomoći nekomu u nevolji, a ako se već ne mogu odreći pušenja, trebali bi se i u tome ponašati razborito, nastojeći što manje štetiti i sebi i drugima.
Što se pak odnosa mlađih naraštaja prema starijima tiče, pa i svećenika i časnih sestara prema svojim roditeljima i starijima, svakako treba voditi računa o svemu što Vas tišti i o čemu pišete u svom pismu. Taj problem suvremenoga doba u sebi krije i mnoge druge detalje o kojima treba razmišljati i koje treba osvijetliti, bez ikakve želje za osudom onih koji su svoje roditelje – iz raznih razloga – bili prisiljeni smjestiti u dom za starije osobe. Uvjereni smo da to nikomu, bio on vjernik laik, svećenik ili redovnica, nije lako i da nitko to ne čini iz hira, iz »zle volje« i zbog neslaganja s vlastitim roditeljima, nego iz velike i duboke potrebe. Pa i sama Crkva na raspolaganje stavlja domove za starije i ostale ugrožene skupine kako bi ususret izišla prije svega svojim štićenicima (starijim osobama), ali i njihovim obiteljima koje se o njima više ne mogu brinuti. A razlozi za to mogu biti razni. Najčešće je riječ o nekoj težoj bolesti zbog koje se obitelj više ne može sama brinuti za svoga člana ili je riječ o tome da je neka starija osoba ostala sama i usamljena pa želi biti u nekom domu za umirovljenike kako bi mogla nastaviti voditi i društveni život, a nekad je obitelj možda udaljena – zbog posla ili nekoga drugoga razloga – pa ne može redovito pohađati svoga starijega člana, a nema dovoljno novčanih sredstava da bi pokrila troškove svakodnevne brige u obiteljskom domu. Naime, ne tražimo opravdanja za one koji su prisiljeni smjestiti svoga člana u dom za starije osobe niti sudimo onima koji su to učinili u dogovoru s njima, jer nisu prekršili četvrtu Božju zapovijed o poštivanju otca i majke. No svakako bismo ih trebali upozoriti da od časa kada su njihovi stariji članovi smješteni izvan obitelji nije prestala dužnost skrbi i brige koju moraju iskazivati i ljubavi koju moraju pokazivati – ne samo prigodno, nego redovito – svojim posjetima, zajedničkim druženjima i susretima. Posebno sve treba potaknuti na to da barem za vikend, nedjeljama i blagdanima budu zajedno sa svojim članovima koji su u domu za starije, pa da vrijeme provedu s njima u obiteljskom domu ili stanu, da zajedno sudjeluju na misi, obiteljskom okupljanju i ručku, jer se u tim prigodama ima i više vremena, samo ako se ima razumijevanja i ljubavi, za razgovor i prenošenje životne mudrosti mlađim naraštajima, posebno unucima kojima je potrebna i nježnost i ljubav njihovih baka i djedova.
