Je li stajalište pape Franje o homoseksualizmu jasno i nedvosmisleno? Imam dojam da Papa šalje različite poruke vezane uz tu temu, posebice nakon posljednjega rukom pisanoga pisma američkomu isusovcu liberalnih stajališta Jamesu Martinu.
Ilija P.
Stajalište pape Franje, kao uostalom i crkvenoga učiteljstva glede homoseksualnosti, oduvijek je jasno, ali mu se jednako tako mora pristupati s dužnom pozornošću. Kada bismo čitali samo medijske izvještaje i jednu izjavu pape Franje izvučenu iz konteksta: »Tko sam ja da im sudim«, čak bismo i površno mogli pogrješno prosuditi da Sveti Otac ne slijedi moralni nauk Katoličke Crkve, ali to nije točno. Zapravo, nema ni jednoga službenoga dokumenta Katoličke Crkve u kojem bi se o pitanju homoseksualnih sklonosti govorilo drugačije od onoga što kaže Katekizam Katoličke Crkve od broja 2357 do broja 2359, a to papa Franjo ničim nije izmijenio. Iz broja 2357 izdvajamo: »Predaja je uvijek tvrdila da su ‘čini homoseksualni u sebi neuredni’. Protive se naravnomu zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.« Broj 2358 kaže: »Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. To su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja«, a broj 2359 dodaje: »Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću.
U kontekstu donošenja tzv. Matićeva izvještaja u Europskom parlamentu htjela bih čuti Vaše stajalište o tome jesu li vjernici dužni držati se svjetovnih zakona ako se oni protive njihovim osobnim moralnim načelima? Zahvaljujem.
Čitateljica
»Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke«, kaže Katekizam Katoličke Crkve (br. 1782), a deklaracija »Dignitatis humanae« u broju tri prisnažuje da se čovjeka »ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari«. Jednako tako, svima je nama jasno da postoje i nemoralni zakoni i njih se nismo dužni držati, bez obzira jesmo li vjernici ili nismo, a vjernik bi se trebao držati nekih načela koja vrijede u svim slučajevima: »Nikad nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. ‘Zlatno pravilo’ glasi: ‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima’ (Mt 7, 12). Ljubav ide uvijek kroz poštovanje bližnjega i njegove savjesti. ‘Tako dok griješite protiv braće i ranjavate njihovu slabu savjest, griješite protiv Krista’ (1 Kor 8, 12). Dobro je uzdržati se (…) od svega ‘o što se tvoj brat spotiče’ (Rim 14, 21). A sveti Toma Akvinski kaže: »Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vječnog zakona. Ukoliko bi se udaljio od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvario pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja« (KKC, br. 1902).
Uz obljetnicu ukazanja u Međugorju mnogo se govorilo o tom mjestu kao Gospinu svetištu. Možda i zato što je Vatikan, kada je uključio Međugorje u molitveni maraton, spomenuo da će jedna postaja biti u svetištu Kraljice Mira. Što je potrebno da neko mjesto postane svetište?
Ana
»Nazivom svetište označuje se crkva ili drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnog ordinarija. Da bi se neko svetište moglo nazivati narodnim, mora imati odobrenje biskupske konferencije; da bi se moglo nazivati međunarodnim, traži se odobrenje Svete Stolice«, piše u Zakoniku kanonskoga prava (kann. 1230 i 1231). Kako bi neka crkva bila proglašena biskupijskim svetištem i dobila statut, nastavlja ZKP u kanonu 1232, »mjerodavan je mjesni ordinarij; za statut narodnog svetišta, biskupska konferencija; za statut međunarodnog svetišta, samo Sveta Stolica«. »Neka se u statutu osobito odrede svrha, vlast rektora, vlasništvo dobara i upravljanje dobrima.« Svetištima se prema kanonu 1233 mogu dati »neke povlastice kad se vidi da to dobro preporučuju okolnosti mjesta, mnoštvo hodočasnika i, osobito, dobrobit vjernika«, a kanon 1234 potiče: »Neka se u svetištima obilnije pružaju vjernicima sredstva spasenja, revno naviješta riječ Božja, prikladno unapređuje bogoslužni život, osobito euharistijskim i pokorničkim slavljem, i neka se njeguju odobreni oblici pučke pobožnosti.«
