Majka Božja, Djevica Marija jedan je od vječnih uzora svakoga kršćanina – ona koja bezuvjetno i beskompromisno voli. Snaga njezine vjere, ustrajnost u vjerovanju i općenita svetost djelovanja samo su neke od karakteristika vrijednih divljenja o kojima redovito slušamo i kojima težimo. Marija, kao Majka Crkve, ima i poseban odnos s mladima – ta majčinska dimenzija posebno se pokazala u brojnim prilikama prilikom ukazanja, kroz život svetaca, blaženika i mučenika, ali i kroz nadahnuće brojnih autora koji su joj posvetili najveća umjetnička djela. Marija je toliko puta vodila, bodrila i hrabrila mlade u ustrajanju u vjeri, u širenju Riječi i razvila poseban odnos s mladima kao navjestiteljima Riječi, što nam pokazuju i svjedočanstva kroz povijest. Zato u ovom broju rubrike »Mladi mladima« – uz više blagdana koje slavimo upravo u ovom liturgijskom razdoblju, a koji su povezani s njom – promišljamo o odnosu Majke Božje i mladih i obrađujemo njezino ukazanje u Lurdu (Blažena Djevica Marija Lurdska slavi se 11. veljače) sredinom 19. stoljeća i svjedočenje pobožne Bernardice Soubirous (slavi se 18. veljače), kao i njezin životni put. Pišemo vam i o Marijinu ukazanju Luciji, Franji i Jacinti (sv. Franjo i Jacinta Marto slave se 20. veljače) u portugalskom mjestu Fatimi, gdje im se predstavila kao Gospa od Svete Krunice i tijekom susreta im je otkrila tri fatimske tajne. Pišemo i o ukazanju Djevice Marije s cvijećem u Ruandi, ali i o njezinu ukazanju u Meksiku. Jedna od tema koje vam nudimo govori o Redu slugu Blažene Djevice Marije ili servitima (spomendan njihovih sedam svetih osnivača slavimo 17. veljače), jednom od pet katoličkih prosjačkih redova, koji je posebno usredotočen na štovanje Blažene Djevice Marije, a na kraju vam donosimo i temu o Nedjelji Božje riječi – koju smo prvi put proslavili ove godine – i poruku pape Franje mladima.
Preko Isusove majke Marije dolazimo do Isusa. Ona nam kao posrednica pomaže sjediniti se s Isusom, a kao suotkupiteljica nalazi se uz Isusa u našem otkupljenju. Zbog toga je ona naša duhovna majka koja nas vodi Bogu. Upravo je to i svrha marijanske pobožnosti.
Kada Isus na križu kaže Ivanu, kojega je uvelike ljubio: »Evo ti majke!« poručuje nam da nam ju daruje svima, a pogotovo mladima. Dakle, ona je Ivanu, a i nama darovana duhovno – osjećajem.
U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 2682) ističe se da upravo zbog »njezine jedinstvene suradnje u djelu Duha Svetoga, Crkva voli moliti u zajedništvu s Djevicom Marijom, da s njom veliča velika djela koja je u njoj Bog učinio i da joj povjeri molitve i hvale«. Tako i papa Ivan Pavao II. u enciklici o ispravnom štovanju Blažene Djevice Marije »Marialis cultus« Mariju naziva djevicom koja sluša, moli, rađa. Mariju prikazuje kao poniznu službenicu Gospodnju, koja je u svakom trenutku spremna na Božju riječ i poziv. Marijanske pobožnosti ne pridonose samo njezinu štovanju, nego i nasljedovanju, koje je najizvrsnije štovanje Marije. Ujedno nas spomenuta enciklika potiče na dublje pronicanje u Isusovo otajstvo. I pastoralno djelovanje pape Franje obilježeno je marijanskim pobožnostima. Papa Franjo mlade poziva da budu hrabri svjedoci kršćanske vjere i da od Gospodina mole milost i snagu kako bi se u životu svakoga od nas i crkvenoj zajednici zrcalio primjer Marije, Majke Crkve.
U svakom smo trenutku pozvani obratiti se našoj duhovnoj Majci. Ona nas, kao prava Majka, prati svojom majčinskom brigom. Otvorimo joj stoga svoje srce, uzmimo je za svoju nebesku kraljicu i Majku pohodivši je u pobožnostima, kako bismo mogli biti što bliži Bogu. Samim time naše štovanje i pobožnost prema Mariji simbol je nade za jedinstvo vjernika u Crkvi.
Naša nebeska Majka šalje nam poruke i znakove svakodnevno, a kao njihove primatelje Majka Božja većinom odabire djecu. Tako je Gospa izabrala troje dječice pastira kako bi prenijela veliku poruku iz portugalskoga mjesta Fatime, gdje se ukazala prvi put 13. svibnja 1917. Luciji, Franji i Jacinti.
Njima trima Gospa se objavila kao Gospođa u bijelom poručivši im sljedeće: »Trinaestoga listopada učinit ću veliko čudo kako bi svi uzvjerovali.« Djevica Marija zamolila ih je da dolaze svakog 13. u mjesecu na isto mjesto i u isto vrijeme sve do 13. listopada. Dakle, dječica su susretala Gospu svakoga 13. dana u mjesecu od svibnja do listopada. U tih šest ukazanja Gospa je otkrila i tri fatimske tajne, a one su ukazanje pakla, način kako izbjeći pakao te pokora i povratak ljudi Bogu. Na ukazanjima Djevica Marija upozoravala je djecu na događanja u svijetu koja su bila prijelomna u prošlom stoljeću (2. svjetski rat, komunizam, progon Crkve, obraćenje Rusije). Gospa se djeci predstavila kao Gospa od Svete Krunice. Na mjestu gdje se Blažena Djevica Marija ukazala dječici izgrađena je kapelica, kako ih je i sama Djevica zamolila da to učine.
Uz dvojbe lokalnoga stanovništva, ali i ostatka svijeta, kao i portugalskih vlasti, ukazanja u Fatimi nailazila su na neodobravanje. No Crkva je dala svoje mišljenje te je tako portugalski biskup 1930. godine potvrdio da su ukazanja u Fatimi vjerodostojna. Uz sva trpljenja od vlasti i ljudi koja su Lucija, Franjo i Jacinta doživjeli oni su 2000. godine proglašeni najmlađim blaženicima nemučenicima. Lucia dos Santos postala je portugalskom redovnicom koja je jedina razgovarala s Gospom, a umrla je u 98. godini. Franjo i Jacinta vidjeli su i čuli Gospu, no nisu razgovarali s njom. Svetima ih je proglasio papa Franjo 2017.
Danas to marijansko svetište okuplja više od četiri milijuna hodočasnika godišnje, a svi oni o porukama Majke Božje promišljaju pomno i provode ih u djelo kako bi se sjedinili s Bogom, na što i nas pozivaju.
Francuski grad Lurd postao je svjetski poznat nakon ukazanja Blažene Djevice Marije 1858. godine. Vidjelica i prenositeljica te radosne poruke bila je malena djevojčica Bernardica koja je danas u Crkvi uzdignuta na razinu svetosti. Ta djevojčica, koja je pobožnost prema Djevici Mariji razvila još u ranoj dječjoj dobi, rođena je 17. veljače 1844. u siromašnoj obitelji lurdskih mlinara. Prema zapisima, Bernardicu je osim pobožnosti krasilo i pomaganje roditeljima u različitim kućanskim poslovima. Međutim, njezina životna prekretnica dogodila se uz rijeku Gavu, koja protječe tim poznatim francuskim gradom.
Bernardica tako svjedoči da joj se Majka Božja ukazala u špilji pokraj poznate lurdske rijeke dok se igrala s dvjema prijateljicama. Na početku ukazanja nije joj objavila svoje ime pa Bernardica ističe kako je vidjela »Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu«. Majka Božja ukazala joj se nekoliko puta, a svoj je identitet otkrila u trećem ukazanju, poručivši malenoj Bernardici: »Ja sam Bezgrješno Začeće.« Ta je Marijina objava identiteta bila znak i lurdskomu župniku da su ukazanja istinita te potvrda neba za dogmu koju je Crkva prihvatila 1854. godine proglasivši Marijino bezgrješno začeće. Nakon Marijinih ukazanja Bernardici Lurd je postao svjetski poznato svetište u koje svake godine hrli mnoštvo vjernika. Bernardica se pak nakon tih ukazanja odlučila u potpunosti predati Bogu i Djevici Mariji te je otišla u samostan svetoga Gildarda kod grada Neversa. Međutim, u samostanu je proživljavala teške trenutke jer su je sestre ponižavale i omalovažavale pod izgovorom da bi »vidjelicu iz Lurda« očuvali od potencijalne oholosti. Bernardica je strpljivo podnosila te optužbe i maltretiranja, a situaciju je pogoršalo i njezino fizičko zdravlje jer je bolovala od astme, a pred kraj života i od tuberkuloze. Umrla je u 31. godini, a usprkos tomu što joj se osobno objavila sama Blažena Djevica Marija, uvijek je ostala ona pobožna i marljiva djevojčica rođena pokraj rijeke Gave. O njezinoj svetosti svjedoči i neraspadnuto tijelo koje i danas prkosi svim zakonima znanosti.
Red slugu Blažene Djevice Marije, poznatiji kao serviti, jedan je od pet katoličkih prosjačkih redova, koji je posebno usredotočen na štovanje Blažene Djevice Marije i njezinih žalosti. Povijest reda započinje 1233. kada je njegovih sedam utemeljitelja, inače bogatih trgovaca iz Firence, odlučilo napustiti svjetovni život i posvetiti se u cijelosti vječnim pitanjima.
Iza sebe su ostavili i svoje obitelji i sve svjetovne radosti života. Sedam osnivača reda servita – Bonfilio, Bartolomeo, Giovanni, Benedetto, Gerardino, Ricovero i Alessio – u Katoličkoj se Crkvi štuju kao svetci i slave 17. veljače. U njihovo je vrijeme za povijest Crkve svojstveno bujanje pučke pobožnosti i razvoj prosjačkih redova koji su tumačili evanđelje i širili radosnu vijest bosonogi i siromašni, među običnim pukom. No bujale su i različite hereze, a to je pak bio i jedan od motiva sedmorice svetih osnivača servita da se posvete pravovjernomu širenju nauka o Kristu. Najprije su se povukli u Cafaggio, mjesto nedaleko od Firence, a ubrzo su se, kako bi se mogli upustiti u još dublje promišljanje, povukli na brdo Monte Senario, dvadesetak kilometara od renesansne kolijevke na rijeci Arno i počeli živjeti kao pustinjaci. Kao temelj svoga redovničkoga življenja uzeli su Regulu sv. Augustina, obukli su crnu redovničku odjeću, a svaki su posao započinjali sa Zdravomarijom ili Zdravo Kraljice. Tijekom srednjega vijeka i ranoga novoga vijeka brzo su se proširili po Europi. Nakon velikih geografskih otkrića i poboljšanja sredstva prijevoza njihova je prisutnost zapažena u Novom svijetu i u Indiji. Sedmorica utemeljitelja pokopana su u crkvi na Monte Senariju. Blaženima ih je 1717. proglasio papa Klement XI., a svetima 1888. godine papa Leon XIII. Danas u svijetu djeluje oko 1000 servita na svim kontinentima, a istaknutu ulogu imaju i u obrazovanju jer u Rimu vode Papinsko sveučilište »Marianum«.
Krajem rujna 2019. godine papa Franjo objavio je apostolsko pismo u formi motuproprija, odnosno u formi dokumenta koji donosi papa na vlastitu inicijativu i kada je proglašen može se odnositi ili na pojedince ili na cijelu Crkvu. Dokumentom »Aperuit illis« Papa je odredio da će treća nedjelja u godini biti Nedjelja Božje riječi, posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi.
Misao pape Franje koja ima posebnu težinu njegov je poziv da se nikada ne naviknemo na Božju riječ, koja nas uvijek na nove načine poziva na »milosrdnu ljubav Otca koji traži od svoje djece da žive u ljubavi«. Također ističe da riječ Božja često otvara naše oči i oslobađa nas »ralja individualizma« koji nas toliko često sputava, onemogućuje djelovanje i čini nam život neplodnim. To pismo ima posebnu težinu za mlade, koji imaju funkciju navjestitelja Riječi, ali i zbog budućnosti Riječi i širenja evanđelja – podsjetimo se da je Papa u više navrata istaknuo važnu ulogu mladih vjernika u današnjem dobu. Mladi imaju važnu zadaću poticanja, širenja i uspostavljanja pravih vrijednosti u svijetu koji se toliko često raspada. Prenositi Riječ među sukobljene, nesretne i unesrećene zahtjevna je zadaća. U tom pismu Papa isto tako navodi da »onaj tko se hrani Božjom riječju svaki dan postaje poput Isusa, suvremenik ljudi koje susreće«, što je možda i ključna poruka koja daje usmjerenje toj zadaći. Biti poput Isusa, odnosno težiti tomu da budemo poput Krista, najviši je ideal kojemu možemo težiti kao kršćani, pri čemu, naravno, težimo biti najbolje moguće verzije nas samih kao pojedinaca. U širenju takve poruke ljubavi i mira prihvatimo i svoju zadaću navjestitelja Riječi i ustrajmo.
Latinoameričke i afričke zemlje kasnije su od europskih upoznale kršćanstvo, a Djevica Marija ukazala se i u nama dalekim zemljama – u Meksiku i Ruandi. U Meksiku se odlučila ukazati mladiću Diegu iz Guadalupea, a u Ruandi se ukazala 17-godišnjoj Alfonzini Mumteke iz Kibeha.
U Ruandi je pak Alfonzina 28. studenoga 1981. čula glas u školskoj blagovaonici kad je posluživala hranu školskim kolegicama. Razgovarala je s Djevicom, a njezine su kolegice ostale u čudu jer one nisu vidjele ništa drugo osim Alfonzine koja je govorila različite jezike u tim trenutcima. Vidjelica je ostala nepomična i u ekstazi četvrt sata, a nakon toga nitko joj nije vjerovao – mislili su da je luda. No kasnije su se uvjerili u istinitost ukazanja jer se Djevica još nekoliko puta ukazivala u internatu. Kasnije te godine Alfonzina je još prilikom Marijina ukazanja šetala po poljima cvijeća i doticala razne cvjetove, a zapravo je išla od čovjeka do čovjeka i doticala im glave.
Nakon toga je od Alfonzine tražila gradnju kapelice »Okupljalište prognanih«. Prorekla je i strahoviti genocid u Ruandi u kojem je stradao milijun ljudi. Tamo je izgrađeno prvo marijansko svetište u Africi.U Meksiku je nakon toga ukazanja zapravo ušla u meksičku kulturu te danas Meksikanci drže njezin lik kraj sebe kao svojevrsnu zaštitu od mogućih nedaća. Djevica Marija ukazala se četiri puta svetomu Juanu Diegu na brdu Tepeyacu sjeverno od Ciudad de Mexica. Bilo je to od 9. do 12. prosinca 1531., a Marija se vraćala zbog nevjere biskupa koji nije želio poslušati riječi Juana Diega te je tražio znak. Marija je poslala Juana na brdo, gdje je u zimsko doba ugledao prekrasne kastiljanske ruže, koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Stavio ih je u svoj pončo i odnio biskupu, a kad je pred njim otvorio pončo, na njemu je bila slika Djevice Marije. Nakon ukazanja milijuni Meksikanaca postali su katolici.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
