Koliko se puta čovjek može truditi učiniti svijet barem malo boljim nego što ga je našao, a bližnji ga znaju ismijati i izvrijeđati. Daje sve od sebe, svaki atom svoje snage da nešto pokaže, dokaže ili daruje drugomu čovjeku, a zauzvrat dobije pogrdu i neprihvaćanje zbog nekoga nametnutoga mišljenja, predrasuda koje oslabljuju bistrinu pogleda i međuljudske odnose. Kada u srcu čovjeka vladaju predrasude, taj čovjek živi u svom izmišljenom svijetu koji teško dopušta ikakve promjene. A onomu koji želi darovati svoje najbolje što ima i zna, u takvu svijetu ostaje molitva da ga ljudi ipak pokušaju razumjeti, da se ne ravnaju po svojim predrasudama, da ga saslušaju i tek onda prosude njegove misli i djela.
S ljudskim se predrasudama susreo i Isus. Nisu ga prihvaćali njegovi Nazarećani. Iako se glas o njemu širio po svim poznatim krajevima, iako su ga čuli kako govori, vidjeli što čini, nisu ga prihvatili, nego su odmahivali rukama, vrtjeli glavama u bijesu i raspravljali: »Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev i Josipov i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« Tako je bio blizu njih, a opet tako daleko. Žalosno je bilo Isusovo srce koje kuca za svakoga, koje želi svima pružiti radost kraljevstva nebeskoga.
Znam li i ja biti poput nevjernih Nazarećana, pun neutemeljenih predrasuda? Plače li netko u mojoj blizini zbog mojih predrasuda i krivih mišljenja?
Iz knjige dr. Josipa Šimunovića »Zarađeno nebo«;
Meditacije uz evanđelja za godinu B.
