Odlomak iz Knjige proroka Jeremije mudrosnoga je karaktera, a smješten je unutar zbirke proroštava nastalih u vrijeme kralja Jojakima (Jr 7 – 20), na prelasku iz 7. u 6. st. pr. Kr., kad snaga kraljevstva Judina znatno slabi, nakon posljednjega razdoblja procvata i vjerske obnove u doba kralja Jošije. Tekst se sastoji od dva dijela: prvi donosi prokletstvo, a drugi blagoslov. Prokletstva i blagoslovi činili su u starini završni dio svakoga saveza među ljudima ili među narodima i kraljevima te su bilil neka vrsta jamstva. Slično je bilo i u Savezu što ga je Bog sklopio s izraelskim narodom. Narodu su obećani blagoslovi bude li vršio odredbe Zakona, ali mu je zaprijećeno i prokletstvima ne bude li vjeran Savezu.
Prokletstvo što ga izriče prorok Jeremija upućeno je upravo čovjeku »čije se srce od Gospodina odvraća«. Taj čovjek nije pošao za drugim bogovima, kao što su to činili otci naroda prije Jeremije, nego se »uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom«. Riječ je upravo o povođenju »za okorjelošću zloga srca svoga« što ga prorok prethodno napada. Taj se čovjek dakle utječe u svoje sile, nalazi sigurnost u svojoj snazi i više i ne traži Boga, pa ni ikoje božanstvo. Može se pritom iščitavati kritika kako eventualnih magijskih praksa u kojima čovjek svojim nastojanjem želi postići određene ciljeve tako i bezbožnosti uopće, u kojoj čovjek misli da mu nadnaravno više nije ni potrebno. S druge je strane blagoslov, a blagoslovljeni čovjek nije više u usahloj pustinji, nego uz vodu te od nje crpi životnu snagu. Nije ni riječ o »draču«, nego o »stablu«, i to korisnom stablu koje »ne prestaje donositi plod«. Tako čovjek koji se u svemu pouzdaje u Gospodina, a ne u vlastite sile, ima sasvim osobitu vrijednost. Njegova bitna povezanost s Bogom omogućuje mu da bude plodan te tako koristi i drugima oko sebe.
Evanđeoski odlomak donosi Isusovu nastupnu besjedu, koja podsjeća na dio govora na gori i blaženstva u Matejevu evanđelju. Ipak, u Lukinoj redakciji taj govor nije održan na gori niti je riječ samo o blaženstvima. Evanđelist izvješćuje da Isus progovara ponajprije učenicima, a govor, slično starozavjetnim blagoslovima i prokletstvima, ima dva koraka: najprije spominje četiri blaženstva, a potom i četiri »jao«. U središtu te konstrukcije nalazi se poziv na radost. Za razliku od Matejeve inačice blaženstava, Luka ne govori u trećem licu (npr. »Blago siromasima duhom«), nego se Isus izravno obraća svojim slušateljima, te ih tako neposredno uključuje u svoju poruku. Ona nije nešto izvan čovjeka, nešto što čovjek može pratiti sa strane, nego se neizostavno mora u odnosu na tu poruku opredijeliti: može izabrati blaženstvo ili prijetnju. Također, dok Matej govori o duhovnom i moralnom stanju čovjeka, Luka govori o životu na mnogo konkretniji način. Blaženstvo se tako odnosi na siromahe, gladne, uplakane, omrznute, a sastoji se u zadobivanju onoga što im nedostaje: siromasi, koji su bez ičega, već sada posjeduju kraljevstvo nebesko; gladni će se nasititi; uplakani smijati; a onima koje ljudi mrze upućen je poziv na radovanje, što se zapravo odnosi na sva blaženstva. Svi koji su bilo kako potlačeni i zakinuti trebaju se radovati jer, kaže im Isus: »Plaća je vaša velika na nebu.« S druge strane, četiri »jao« donose stanje suprotno od onoga koje zaslužuje blaženstvo: bogatstvo, sitost, smijeh, ljudske pohvale. Isus upozorava na prolaznost takvih dobara, a trajnost slabosti i malenosti. I dok su pravedne i slabe kroz povijest progonili, premda su bili pravi proroci, moćne su hvalili, a bili su lažni proroci. Isus poziva svoje učenike da budu proroci istine, bez obzira na okolnosti.
Apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima tumači konkretne učinke vjere za svakoga kršćanina. Takvo tumačenje očito je potaknuto razmišljanjem nekih u toj zajednici da »nema uskrsnuća od mrtvih«. To je u izravnoj suprotnosti s propovijedanjem Kristova uskrsnuća. Krist je prvi i najizvrsniji slučaj uskrnuća, o čemu postoji predaja koju je i Pavao primio i prenio drugima, pa tako i Korinćanima. Usto, ako za ljude nema uskrsnuća, onda ni Kristovo uskrsnuće nema smisla. Ono se dogodilo upravo u vidu uskrsnuća svih ljudi. Kako Pavao kaže u Poslanici Rimljanima, vjernici su po krštenju zajedno s Kristom »ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života«. Osim toga: »Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu.« Zato i u tom tekstu apostol povezuje Kristovo uskrsnuće s oproštenjem grijeha. Bez uskrnuća i bez oslobođenja od grijeha kršćaninova vjera više nema smisla niti ima nade za one koji umiru. Čini se da je jedna skupina među korintskim kršćanima od Krista očekivala samo pomoć u svakodnevnom životu, pa im Pavao napominje koliko je »bijedno« i besmisleno takvo razmišljanje. Na kraju, kao u klimaksu, svečano završava: »Ali sada, Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!« To je snažan usklik vjere i pouzdanja.
