Prorok Ezekiel najprije govori »protiv Izraelovih pastira« jer »napasaju sami sebe«. Ti predvodnici naroda misle samo na svoje potrebe i koriste se narodom kako bi te potrebe zadovoljili. Pritom se ne osvrću na potrebe malenih, siromašnih i potlačenih, zbog čega se »ovce raspršiše nemajuć’ pastira, i raspršene postadoše plijen zvijerima«. Umjesto da budu sigurnost i zaštita za narod, njegovi su predvodnici postali njegova propast. Prorok pred očima ima babilonsko progonstvo koje promatra kao posljedicu lošega vođenja naroda. Zbog svega toga Bog progovara na prorokova usta: »Evo me na pastire! Ovce svoje tražit ću iz ruku njihovih i neću im dati da mi više stado pasu ni da sami sebe pasu: istrgnut ću ovce iz usta njihovih, neće im više biti hrana.« To je uvod u ovonedjeljno starozavjetno čitanje. Ovce su ostale bez pastira koji su se sami diskvalificirali nesavjesnim, neodgovornim, lakomim i pohlepnim djelovanjem. Ipak, one nisu prepuštene samima sebi jer Bog, koji je prije povjerio pastirima brigu za njih, sad osobno preuzima tu brigu: »Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!« Prethodno razdoblje opisano je kao »dan oblaka i mraka«, a Bog to stanje mijenja. Time se izriče Božja briga za svakoga pojedinoga člana njegova naroda. On ponovno svakoga poimence poziva u stado, traži ga ondje gdje se zagubio, i ponovno ga dovodi u sigurnost svoje blizine. Tako će svim ovcama »dati počinka«.
Svakoga će Bog osobno naći u njegovoj vlastitoj nevolji i iz nje ga izvući i rane poviti, kao što pastir dovodi natrag zalutalu ovcu, povija ranjenu, krijepi nemoćnu.
Pretposljednji redak u hebrejskom izvorniku donosi i opomenu: »A debelu i jaku uništit ću.« Nažalost, hrvatski prijevod ne prevodi hebrejski tekst, nego donosi prijevod latinske Vulgate, čime se gubi značenje završnoga dijela toga retka: »Past ću ih pravedno«, i retka koji zaključuje današnje čitanje, a kojim Bog opominje ovce, jer dolazi suditi »između ovce i ovce, između ovnova i jaraca«. Božja briga za izgubljene, ranjene i nemoćne suprotstavljena je kazni za debele i snažne. Njihovu debljinu i snagu valja protumačiti otimanjem od slabijih i nemoćnih. Upravo su zato takvi članovi stada podložni kazni. U tome se očituje Božja pravednost.
Isusov govor o posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja govori o drugom Gospodinovu dolasku u slavi na svršetku svijeta, a prijestolje na koje on sjeda zapravo je sudačka stolica. Svi narodi koji se spominju predstavljaju sve ljude svih vremena i iz svih krajeva svijeta. Premda nije izričito spomenuto uskrsnuće mrtvih, ono se pretpostavlja. U tom času nastupa sud. Valja primijetiti da Isus zapravo i ne sudi, nego samo razlučuje između različitih stvarnosti – između ovaca i jaraca. Ljudi su već došli sa svojom presudom. Oni su došli pred Krista kao pred Kralja – Mesiju da ih povede Otcu, a on i vodi one koji su se kroz svoj život sami za to odlučili. Odluka je pak donesena u konkretnim ljudskim postupcima prema onima koji su bili u potrebi. U svakom potrebitom kršćanin mora prepoznati Isusa Krista, Sina Božjega i Kralja – Mesiju koji će sjediti na sudačkoj stolici i koji će ga jedini moći povesti u Kraljevstvo pripravljeno od početka svijeta. Ulaz u to kraljevstvo vjernik zaslužuje po djelima milosrđa, a ne po nekim izvanrednim darovima: nije važno što je netko u Božje ime prorokovao ili đavle izgonio ili čudesa činio, pa ni to što je neprestano molio, kako je to naglašeno već u sedmom poglavlju Matejeva evanđelja. Važan je njegov odnos prema bližnjemu.
Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima donosi nauk o posljednjim stvarima. On najprije naglašava ulogu uskrsnuća u odnosu na čovjekov pad u Adamu, po kojem je na svijet došla smrt. Uskrsnuće Kristovo donosi život ljudima. Kao što je Krist već uskrsnuo, tako će uskrsnuti i oni koji su Kristovi »o njegovu Dolasku«. Pavao dakle govori samo o uskrsnuću onih »koji su Kristovi«, pri čemu se razlikuje od Ivanova evanđelja ili Djela apostolskih koji izričito govore i o uskrsnuću grješnika. Tako Ivan donosi Isusove riječi: »Izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.« Pavao pak u Djelima apostolskim govori o svojoj vjeri »da će uskrsnuti pravednici i nepravednici«. Možda ni na tom mjestu ne bi trebalo tražiti veliku suprotnost, nego samo razliku u načinu izražavanja. Moguće je da je za Pavla, kako ga se poznaje iz Prve poslanice Korinćanima, uskrsnuće nepravednika jednako duhovnoj smrti, pa ih zato i ne svrstava među one koji u Kristu oživljuju. O tom uskrsnuću u posljednji dan prestat će svaka zla vlast, a Bog će preuzeti potpunu vlast nad svime – u potpunosti će se ostvariti Božje kraljevstvo u kojem će nestati i smrt. Konačna je slika potpuni sklad svega svijeta pod vlašću Božjom, a sve zaslugom Isusa Krista, Sina Otčeva.
Čitanja upozoravaju kršćanina da je Božje kraljevstvo već sada prisutno u njegovoj sredini, a očituje se najprije u kršćaninovu odnosu prema svima u potrebi. Svoj sadašnji život i svoje sadašnje odnose kršćanin mora izgrađivati neprestano zagledan prema uskrsnuću i vječnomu životu.
