Što je, »dečeci«, poljubili ste vrata marketa? – puntam svoje momke iz »Kluba 65 pl(j)us«. – Zatvoreno, »closed«, ha? Zaboravili ste da je od prvoga srpnja stupio na snagu novi zakon kojim se ograničava rad trgovina nedjeljom? Hajd’, jasno mi je za Borisa, on se ne voli držati zakona kao plota, a i naučen je da svake nedjelje hodočasti od butige do butige, ali ti, Franc, s nedjeljne mise pa baš ravno u dućan?! A mi vjernici borili se za obiteljsku slobodnu nedjelju, za odmor blagajna i blagajnica, da ih doma vide dica, zaboravio si? Nije valjda staračka demencija, valjda je ipak samo vjernička indolencija?
Dok Franc samo mrmlja sebi pod brk, kao političar uhvaćen s prstima u korupciji, očajni Boris naglas »kalimerovski« negoduje…
– Pa to je nepravda! Baš naša trgovina je zatvorena, tu na periferiji, u kutu i nikomu na putu… To nije u redu! Jutros sam se čuo s Milanom, otišao na more i dolje ovaj isti centar radi, i ima akciju za one ljetne »plus size« ljetne hlače ili gaće, ili što mi je već Lidija rekla da si uzmem jer joj je dojadilo stalno me prati… Mislim, to je stvarno bezobrazno da na moru isti ovaj dućan radi, a ovdje ne radi! Dobro, znam ja da »živimo od turizma«, ali gledaj tu nepravdu: em ne mogu na more jer nemam ni za jedno noćenje, morali bi me »apartmandžije« budit prije ponoći koliko imam; gazde apartmana budit već oko ponoći; em meni tu dućan ne radi! A Milan nek’ »toća« noge u moru i još nek’ se fino nedjeljom špancira po hladu klimatizirana marketa birajući gaće na akciji, dok se njegova Mira prži na plaži… To je nepravda! A ja?! Što ću ja sad? Doma na Lidijinu »jezikovu juhu« iz bakine kuhinje?!
– Ima još punktova. Možda da…. – suosjećajan je Francek, ipak je bio na misi. – Hodi u bircuz, hoću reć’ u kafić… Ili, skup’ sa ženom idi u restauraciju, hoću reć’ resto…
– U restauraciju? – naceri se Risbo pa nastavi još razjareniji. – Pa, čovječe, mi već živimo u restauraciji, još malo ne ćemo znati kako iz nje, iz ove jadne restauracije Jugoslavije, koju smo dobili i u kojoj se opet tuži i sudi samo Hrvate, proganja čak branitelje; u kojoj je sad propisano novo bratstvo i jedinstvo s ovima i onima, više ne samo po nacionalnom ključu, već po kojekakvim šarenim ključevima pakla bez k-raja! I onda mi na sve još zatvore moj dućan, moje nedjeljno veselje! Nečuveno! Pa kamo sad da idem? U parkić, da me mlade mame gledaju kao da sam sumnjivi stari pedofil? Na igralište i »nogač na dva mala«?… Uvijek sam imao »dvije lijeve«, a sad me u onoj pravoj lijevoj nozi koljeno žiga kao da me masiraju udarnom bušilicom, koju sam isto mislio pogledat’ na akciji u trgovini, pfff… I, što ću sad, kamo?
– Ha, čuj – osjetih trenutak za svoju navjestiteljsku misionarsku riječ – a da odeš u crkvu? Ona ti je nedjeljom uvijek otvorena…
– Misliš sad, dok nema korone? – hladno mi uzvrati Boris gotovo neobranjivim bekendom.
