Kada se u najavi za film »Dva pape« pojave Anthony Hopkins i Jonathan Pryce, i to u ulogama umirovljenoga pape Benedikta XVI. (Hopkins) i pape Franje (Pryce), to u najmanju ruku može zaškakljati interes. No uzme li se u obzir da je film nastao po scenariju Anthonyja McCartena koji se specijalizirao za biografske filmove (»Teorija svega«, »Prijelomni čas«, »Boemska rapsodija«) i pod redateljskom palicom Fernanda Ferreira Meirellesa (»Božji grad«, »Brižni vrtlar«, »Sljepoća«), i očekivanja se opravdano povećavaju. Ako se tomu svemu pridruži podatak da je film nastao u produkciji Netflixa, može se s gotovo 100-postotnom sigurnošću pretpostaviti da je riječ o vrhunskoj produkciji.
Međutim, nameće se i pitanje je li film »pravovjeran« – prikazuje li realnu i izbalansiranu sliku dvojice papa: umirovljenoga i sadašnjega pape te Vatikana i cijele Katoličke Crkve?
Riječ je o filmu koji pokazuje mnogo više simpatije prema papi Franji nego prema Benediktu XVI. Naime, jedan od najpopularnijih katoličkih teologa i komentatora (barem na društvenim mrežama), pomoćni biskup nadbiskupije Los Angeles, mons. Robert Barron smatra da bi taj Netflixov film ipak trebao imati naslov »Jedan papa« jer prikazuje blagonaklonu i fino nijansiranu sliku kardinala Jorgea Marija Bergoglia (papa Franjo) i karikaturu Josepha Ratzingera (papa Benedikt XVI.). Ta neravnoteža, prema biskupu Barronu, fatalno potkopava film, čija je svrha, čini se, pokazati da je tobože stari, mrzovoljni, legalistički Benedikt pronašao svoj duhovni smjer kroz vodstvo ljubaznoga i skromnoga Franje koji je okrenut budućnosti. Tu Barron ispravno primjećuje malo vjerojatnu situaciju u kojoj (u izmišljenom dijalogu) papa Benedikt XVI. priznaje kardinalu Bergogliu da je odlučio odstupiti zato što više »ne čuje Božji glas«.
Jedna od manje poznatih, ali za ovaj kontekst važnih činjenica jest da je kardinal Ratzinger barem tri puta molio papu Ivana Pavla II. da mu dopusti povlačenje s mjesta prefekta Kongregacije za nauk vjere kako bi se posvetio studijskomu životu i molitvi. Ostao je na toj poziciji jer je Ivan Pavao II. odbio njegove molbe. Nakon što je papa Ivan Pavao II. preminuo 2004. godine, čak su i Ratzingerovi protivnici priznali da se (tada) 78-godišnji kardinal najviše želio vratiti u Bavarsku i pisati svoju kristologiju. Zapletu u filmu, jasno, više odgovara karikatura »konzervativnoga« crkvenjaka, koji spletkari tijekom konklave kako bi za papu bio izabran on, a ne kardinal Bergoglio. Pomalo je ironično da je Ratzinger u mladosti bio češće svrstavan u »liberalne« i »progresivne« teologe, a Bergoglia su smatrali »konzervativnim« i pretjerano strogim dok je bio isusovački provincijal za Argentinu i Urugvaj, a sada se u medijima o njima pokušava stvoriti dijametralno suprotna slika i čini se da su u tome prilično uspješni.
Ipak, »fatalno potkopavanje« zasigurno je prestroga kritika mons. Barrona jer dramaturški gledano »karikiranje« Ratzingerova i Bergoglieva karaktera i njihova sukoba, iako izmišljenoga, u filmu postiže svrhu u kontekstu zapleta: dvojica kardinala (kasnije papa) bitno se razlikuju u karakteru i stilu vođenja Crkve, ali to nije razlog za međusobnu nesnošljivost, nego upravo suprotno – oni se na kraju zbližavaju i uvažavaju, čime film postaje priča o prijateljstvu i međusobnom poštovanju. Unatoč nedostatcima i netočnostima, ipak bi se moglo reći da film nije namjerno negativan i kritizerski. Naprotiv, ostavlja dojam da je blagonaklon i čak »prokatolički«. Ipak, posebno važno za taj film koji pripada kategoriji biografskih filmova jest da, dok ga se gleda i uživa u glumačkoj izvedbi, dramaturgiji i produkcijskom dizajnu, podatke o stvarnim osobama koje prikazuje ne treba uzimati »zdravo za gotovo«.
Složne i kritika i publika
U vrijeme kad je pisan ovaj tekst film »Dva pape« imao je identičnu ocjenu od 89 % od filmskih kritičara i 89 % od gledatelja na mrežnoj stranici Rottentomatos.com, što možda na prvi pogled izgleda kao puka slučajnost, ali taj je »štiklec« koristan podatak za one koji taj film još nisu pogledali, a možda se pitaju vrijedi li ga pogledati, jer upućuje na činjenicu da se svidio i kritičarima i »običnim« gledateljima, što nije uvijek pravilo, a posebno je rijetko kad je riječ o kontroverznim filmovima.
Dodatna su preporuka za film i nominacije za nagradu Oscar u tri kategorije: glavni glumac, Jonathan Pryce u ulozi pape Franje; sporedni glumac, Anthony Hopkins u ulozi pape Benedikta XVI.; te adaptirani scenarij, Anthony McCarten.
Virtualna Sikstinska kapela
BMO Capital Markets predviđa da će Netflix do 2028. godine potrošiti 26,3 milijarde dolara uglavnom na originalne filmove, a samo u ovoj, 2020. godini planira uložiti 17,3 milijarde dolara u filmsku i TV produkciju (preciznije »streaming produkciju« budući da više nije riječ o klasičnim formatima i medijima). Netflix i drugi »streameri« (Apple +, Disney +, Hulu…) poljuljali su temelje tradicionalne hollywoodske produkcije i to se pokazalo kao jako dobar trend za gledatelje jer je rezultirao velikim brojem novih filmova i TV serija vrhunske produkcijske kvalitete. Jedan od primjera takve vrhunske produkcije u kojoj se ne štedi na kvaliteti jest konstrukcija kopije Sikstinske kapele za film »Dva pape« u filmskom studiju Cinecittŕ (samo je svod kapele dodan digitalno jer je krov studija bio prenizak), zbog čega su se mnogi pitali kako je uopće produkcijska ekipa mogla dobiti lokacijske dozvole za snimanje u Vatikanu. Vjerojatno je nisu ni pomislili tražiti jer su od početka većinu lokacija u zatvorenim prostorima planirali konstruirati u studiju.
