U povodu javne rasprave o prijedlogu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama pojavila se opasnost od privatiziranja morskih plaža. Građani se boje da će im u nekim slučajevima biti ograničen, pa čak onemogućen pristup morskoj obali. Da bi se vidjela opravdanost straha, valja podsjetiti na dvije stvari. Prvo loše iskustvo postojeća je nedosljednost privatizacije zdravstva i nelogičnosti vezane uz upotrebu zdravstvenih usluga.
Zato su sumnjičavi i kada je riječ o zakonu koji regulira pravo pristupa morskim plažama i njihovu upotrebu. Građani s pravom postavljaju pitanje kako će se nejasnim i nedorečenim propisima zaštititi plaže kao javno dobro u općoj upotrebi. Radi lakšega tumačenja i shvaćanja primjene budućega zakona mora se poći od odredaba Ustava.
Ustav u čl. 2. u stavcima 2. i 3. propisuje: »Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.«
Dakle Ustavom se posebno ističe poštovanje suvereniteta Hrvatske nad pomorskim dobrima, u koja su uključene i plaže.
Ustav u članku 52. propisuje: »More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.
Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.«
Određena dobra, dakle, imaju »osobitu zaštitu« države. Nabrajanjem svih mogućih dobara, bez nijansiranja njihovih posebnosti glede javnoga interesa, nije uzimana u obzir razlika između mora, morske obale i plaža u odnosu na rudna blaga, zemljišta, šume i druge stvari gospodarskoga značaja.
Naime, šume, rudnici i poljoprivredna zemljišta posebna su dobra i mogu se privatizirati radi eksploatacije, za razliku od plaža i morske obale, koje se kao javna dobra, dakle stvari izvan prometa (res extra commercium), ne mogu privatizirati ni prodavati kao nečije vlasništvo.
Unatoč nepoštovanju tih razlika, Ustav u stavku 2. članka 52. propisuje da se posebnim zakonom (moguće i s više zakona) određuju načini na koje dobra od općega interesa mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici na njima, kao i vlasnici. To je nedorečeno i previše uopćeno pa se u daljnjoj zakonodavnoj praksi može zlorabiti.
Propust nedorečenosti te ustavne odredbe u tome je što neizravno dopušta da se na more i plaže kao javna dobra od općega interesa mogu primjenjivati propisi o vlasništvu. Zato se na more, plaže, obale i zrak kao javna dobra od općega interesa ne bi smjele primjenjivati odredbe o vlasništvu. Posebno je neprihvatljivo prenošenje ugovora o koncesiji na treće osobe, kao i postkoncesija ili kao založno pravo za neko dugovanje. Založno pravo ima vjerovnik, najčešće neka banka. Dakle u nemogućnosti naplate duga banka bi mogla prodavati određenu plažu izravno kao imovinu ili samo kao pravo iskorištavanja prava bivšega koncesionara. U oba slučaja to je ipak prodaja. Tako se plaža kao pomorsko javno dobro na zaobilazan način prodajom pretvara u privatno dobro.
Iz zakonskoga dopuštenja citiranoga stavka 2. čl. 52. Ustava koji propisuje: »Zakonom se određuje način na koji se dobra…« proizlazi da se naknadnim brojnim propisima daju ovlaštenja za upravljanje općim dobrima u javnom interesu i njihovo iskorištavanje te će se tako proširivati u nedogled, kako komu treba i kako komu odgovara. Ako bi se tako nastavilo s »rasprodajom« javnih dobara kao što su rijeke, jezera, otoci, pitke vode, željeznice i slično, smanjivao bi se broj javnih dobara.
Takve se ideje povremeno javljaju u političkoj praksi, kao što je to bilo primjerice s najavljivanjem prodaje otoka, cesta, izvora pitkih voda i slično. Zato ne treba bespogovorno nasjedati na tobožnje obveze prema međunarodnoj zajednici i njezinim deklaracijama. Iza svega se uvijek krije nečiji tuđi interes. Prijedlog spornoga zakona trebalo bi ispraviti i dopuniti.
