Nerijetko se danas čuje da su mnogi problemi među djecom i mladima današnjice posljedica pretjerane kompjutorizacije društva koju prati fenomen prestanka čitanja knjiga. Ako je to dijagnoza, onda postoji i terapija. Nju je u Večernjem listu propisala mr. Ivana Bašić, koja je u razgovoru s Večernjakovom novinarkom podijelila saznanja koja je objavila i nizu knjiga među kojima se ističe naslov »O čitateljskim grupama: metodički priručnik s primjerima dobre prakse«. Riječ je o biblioterapiji – terapiji koja dolazi preko čitanja. Posebno se usredotočila na rad s adolescentima te poučava kako se književnost može koristiti u radu s mladima kao poticaj za razmišljanje i dijeljenje iskustva, misli i osjećaja. Smatra da suvremena tehnologija nije umanjila moć priče, upravo suprotno. Protumačila je da danas, više nego ikada, priče imaju moć i vrlo brzo se šire. Riječi su ljudima važne i na intimnoj razini jer lijepa riječ miluje dušu, njeguje ju i čini joj dobro. Nasuprot tomu, mr. Bašić je sigurna da riječi koje u sebi nose zastrašivanje, negiranje, sumnju i patnju čine duši zlo. »Naš svijet nije dobar prema ljudskoj duši i mislim da je upravo zato važno u svakodnevicu unositi sadržaje koji je oplemenjuju, počevši od riječi kojima potvrđujemo postojanje drugoga čovjeka, poput pozdrava u prolazu i uljudnih razgovora.
Riječi su izgubile dostojanstvo, a biblioterapija je jedan od načina kako im se dostojanstvo može vratiti«, poručila je mr. Bašić.
No kronični nedostatak čitanja nije jedini problem koji muči sadašnji naraštaj. Upisi u srednjoškolsko obrazovanje za sljedeću školsku godinu pokazali su da mladi ljudi danas ne žele ići u škole za kuhare, vodoinstalatere, zidare, tesare, stolare, mesare, pekare, automehaničare, krojače… Lana Kovačević navela je u Večernjem listu čitav popis zanimanja za koja su mjesta ostala prazna u gotovo svim županijama nakon što je ovogodišnja generacija osmaša na prvim rokovima upisala srednje škole. To čudi ponajviše s obzirom na to da su to mahom zanimanja koja su iznimno tražena na tržištima rada – i to već godinama. I bez obzira na činjenicu da bi obrtnička i strukovna zanimanja osiguravala mladima brže zaposlenje, interesa za strukovne škole nema. Razlozi za to su brojni. Nastavnici smatraju da su strukovna zanimanja manje ugledna, drugi će pak reći da odluku o upisu u srednje škole u većoj mjeri donose roditelji, no poseban je problem vodstvo škola. Kovačević donosi tumačenje da ravnatelji više nemaju izgovora za nebrendiranje obrazovnih ustanova u lokalnoj zajednici u kojoj djeluju jer bi svoju strukovnu školu, počevši od uvjeta do mogućnosti koje nudi, mogli približiti mladima. Strukovne škole koje su u tome uspjele i čiji su ravnatelji radili na tome, koristeći fondove EU-a a ne samo novac proračuna, nemaju problem s nedostatkom učenika. Teško da će se kod ostalih mjesta popuniti i na drugome, jesenskome roku. Tako primjerice samo u riječkoj Gradskoj školi za industriju i obrt za smjer autolakirera i montera suhe gradnje nema upisanih, a u Delnicama nitko nije htio izabrati zanimanje bravara i stolara, kao i u vukovarskoj Tehničkoj školi Nikole Tesle autoelektričara. Osječko-baranjska županija u različitim školama tako ostaje bez strojobravara, stolara, cvjećara; Dubrovačko-neretvanska županija bez vodoinstalatera, kuhara, konobara, brodskoga mehaničara i stolara. Učenika koji žele naučiti zidarski zanat u trogodišnjem programu nema u Brodsko-posavskoj, Karlovačkoj, Požeško-slavonskoj, Sisačko-moslavačkoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Bez učenika-mesara nedvojbeno se ostaje u Zagrebačkoj, Vukovarsko-srijemskoj, Primorsko-goranskoj i Osječko-baranjskoj županiji, a novih učenika-mljekara nema u Koprivničko-križevačkoj županiji…
