Na hipotetsko pitanje jesu li u Hrvatskoj veći problem socijalne nejednakosti ili nejednake mogućnosti teško je odgovoriti. Odgovor ne može biti jednoznačan jer ovisi o tome promatraju li se svi građani ili pojedine skupine, ovisno o životnoj dobi. Ako je riječ o mladima, za njih su veći problem nejednake mogućnosti. Zbog toga brojni mladi Hrvati vjeruju u bolju budućnost u inozemstvu, i za to se pripremaju.
Stariji pak, bilo da je riječ o zaposlenicima ili umirovljenicima, smatraju da su za njih veći problem »socijalne nejednakosti«. Kad je riječ o radno aktivnoj populaciji, koju pretežno čini srednja dob, problem su nepravedna vrjednovanja uvjeta rada i plaća. Umirovljenicima smetaju niske svote početnih mirovina i naknadna usklađivanja koja povećavaju razlike u visinama između najnižih, viših i najviših mirovina. Nažalost mnogi se problemi rješavaju površno i ostaju nedorečeni.
Međutim, navedene razlike u osjećaju nepravda između generacija utječu jedna na drugu te uzajamno povećavaju doživljaj nepravde i nejednakosti. Svatko vidi samo nepravde koje on podnosi i ima svoja tumačenja odgovornosti.
Podjele i zaostajanje u mogućnostima počinju već u dječjim vrtićima. Zbog nedostatka dovoljnoga broja vrtića određeni broj djece nema priliku dovoljno se socijalizirati jer nemaju svakodnevne kontakte sa svojim vršnjacima.
Razlike se povećavaju i među djecom koja su imala sreće dobiti smještaj u vrtićima. Naime, u nekim vrtićima djeca već u predškolskoj dobi uče najmanje jedan, a neki dva ili više stranih jezika. Daljnje školovanje djece povećava osjećaj nejednakosti jer jednima daje prednost, a drugima ne daje jednake mogućnosti u školovanju. Posebnu prednost imaju djeca čiji roditelji imaju mogućnost plaćanja tzv. elitnih vrtića. Kasnije takva djeca često nastavljaju svoje srednje ili više školovanje u inozemstvu, primjerice u Londonu, Parizu ili u Americi, a kada se vraćaju u domovinu, ukrase svoje životopise dodatnim znanjima, koja im daju prednost pred sunarodnjacima koji su ostali u domovini.
Nadalje, pojedina sveučilišta u Hrvatskoj hvale se i reklamiraju da organiziraju studiranja na engleskom ili mađarskom jeziku, posebice u području medicine. Troše se sredstva da bi se školovali liječnici za lakši odlazak u inozemstvo, a Hrvatskoj nedostaju liječnici. Takvom politikom stimulira se iseljavanje i odnarođivanje.
Odrasli misle da djeca i mladež ne vide te nejednakosti koje nastaju već u početnim mogućnostima u prvim koracima u život. Zato je opća pojava da djeca prigodom anketiranja na pitanje koje jezike vole najviše izjavljuju da je to strani jezik, prije svega engleski. Na testovima također postižu znatno bolje rezultate iz znanja engleskoga nego iz hrvatskoga jezika. Na pitanja zašto ne vole hrvatski odgovaraju da lakše razumiju crtiće i filmove i da će se lakše zapošljavati, prije svega u inozemstvu.
Nitko nema ništa protiv da djeca uče strane jezike, ali se pritom ne smije zanemarivati vlastiti jezik i vlastita kultura, jer narod bez jezika i vlastite kulture nije narod. Na takvu opasnost zanemarivanja vlastitoga jezika upozorio je prije dva stoljeća hrvatski pjesnik i svećenik Pavao Štoos, svojom pjesmom »Kip domovine vu početku leta 1831«:
Narod se drugi sebi raduje
A z menum sinko moj se sramuje:
Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameče,
Sram ga je ak stranjski »Horvat« mu reče,
Sam proti sebi je l’ ne šetuje
I ovak slepec sam sebe truje.
Neg’ kaj raztepljem reči po svetu.
Kad je već isto znano detetu;
Da se ne pozna već Horvatica,
Misleč rođena da je Nemica;
Analizirajući taj izvadak iz pjesme i uspoređujući hrvatsku prošlost i sadašnjost sa svim negativnim posljedicama, nameće se zaključak da današnji specifičan »hrvatski način razmišljanja« treba promijeniti. Današnje probleme stvarali smo sami i zato ih trebamo rješavati također sami, ali ne s istim ljudima (koji su najčešće iz politike). Političari nude izbor »naši ili vaši«, odnosno podjelu »mi ili vi«, s tim da su uvijek krivi »oni drugi«, a zaslužni »mi«. Uplašeni se pojedinac pita: »A tko su moji?«
