Jednom, ne baš tako davno, iako iz perspektive današnjega čovjeka dovoljno davno da se o tome progovori stilom karakterističnim za stare priče i legende, ljudi su uoči Božića izlazili iz svojih kuća na hladne gradske ulice, obilazili štandove, kioske i pošte da bi pažljivo birali čestitke koje će povodom nadolazećih blagdana poslati onima uz koje tih dana žele, a ne mogu biti. Posebna se pozornost tada poklanjala slici koja se nalazila na odabranoj čestitki; za svaku je osobu ta slika trebala biti drukčija jer svaka je osoba, a i svaki je odnos drukčiji, osobit, poseban; neki su intimniji, nježniji, neki na pomolu stvaranja najljepših životnih priča. Kod tih se slika posebno pazilo da onaj »svjetovni Božić« ne izgura vjernički, da detalj grane zimzelene biljke sa sjajno ukrašenom kuglicom ne izgura sa slike štalicu, Svetu Obitelj, anđela, pastire i svjetlost kojom Otčev pogled obasjava svojega Sina i sva svoja stvorenja. I tada se, zanimljivo, u to ne baš tako davno, ali dovoljno daleko i, prema nekim analitičarima, ne odveć vizualno doba, ipak progovaralo i čestitalo slikom. No poruka koju je prenosila slika upućivala je samo na jednu dimenziju onodobnoga čestitanja, jer na poleđini slike stajala je i riječ. Ta se riječ nije pisala na tipkovnici, ona nije bila tiskana, bila je pisana rukom i iz njezina se traga ostavljenoga na bijeloj površini moglo iščitati koliko je vremena i truda netko uložio da tekst bude uredan, da slova budu čitka i da se tinta ne razlije i ne pokrije već ispisane riječi. Možda su tada te riječi bile jednostavnije, jezik iskreniji, a možda su i vrijedile više od ovih sada, jer u njih je bilo upisano vrijeme posvećeno drugoj osobi koje je današnjemu čovjeku tako lukavo i podlo ukradeno.
Neki će možda reći da ovaj kratki pogled u prošlost odiše patetikom i nostalgijom, ali bez obzira na taj miris, koji će nekima možda i zasmetati, ostaje činjenica da se način komunikacije, a samim time i način čestitanja, izražavanja dobrih želja, uvelike promijenio i da su rijetki oni koji danas pišu i šalju čestitke te da samim time one polako postaju predmetom interesa skupljača rijetkih i zaboravljenih stvari.
U novo doba čestita se brže, jeftinije i lakše, a to su, čini se, postali imperativi vremena informatizacije u kojem čovjek svoje sate ne provodi s čovjekom, nego sa strojem pa se i po principu s kim si, takav si i sam vrlo brzo pretvara u bezosjećajni i programirani stroj. Elektronička pošta i sve moguće aplikacije koje nudi mobilna komunikacija omogućuju čovjeku da mnoštvu svojih »prijatelja« (danas se, zahvaljujući također nekim aplikacijama, pojam prijatelja proširio i relativizirao do neslućenih razmjera) u samo nekoliko trenutaka pošalje vrlo srdačnu božićnu čestitku, koja je toliko srdačna da je za svakoga primatelja, umjesto da bude posebna, zapravo identična, a to je ono što čovjeka vrijeđa i što odstupa od duha onoga prvoga, iskonskoga Božića.
Posljednjih su godina vrlo popularne i tzv. prosljeduše, čestitke serijske proizvodnje koje se najčešće javljaju u obliku nekih sladunjavih pjesmica s predvidljivim rimama i očekivanim završetcima i koje se mogu poslati svima u adresaru, a da pritom čovjek ne treba čak ni gubiti vrijeme na razmišljanje o sadržaju poruke. To vrijeđa još i više jer se primatelju na vrlo zoran način pokazuje koliko je onaj koji mu je poslao poruku mislio na njega i koliko mu je poseban i važan u životu kada je ono što je sam trebao željeti učiniti, za njega učinio netko drugi.
U prethodnim dvama primjerima govorilo se o depersonalizaciji koja se skrivala iza uopćenih riječi, no u procesu čestitanja postoji i depersonalizacija koja se skrila iza slike. Kaže se da slika govori više od tisuću riječi, iako oni koji su osmislili tu izreku vjerojatno nisu imali na umu vrijeme u kojem je vizualni sadržaj važniji no ikad i u kojem je prisutnost riječi za ostvarivanje suvisle ljudske komunikacije gotovo i suvišna. Stoga će mnogi ovoga Božića na svoje mobilne uređaje i adrese svojih elektroničkih pošta dobivati sličice borova, lampica i idiličnih zimskih noći iz kojih će se izostavljati riječi ili će njihova prisutnost biti svedena na minimum, jer sve je već rečeno slikom. A nije rečeno zapravo ništa, nego je odabran jednostavniji put jer lakše je izraziti se simbolom nego riječima. Onima kojima je takvo što dovoljno, tim će postupkom cilj biti ostvaren – koristeći što manje riječi i, naravno, imperativ se ponavlja, trošeći što manje vremena, prenijet će kakvu-takvu poruku. No može li, smije li slika zamijeniti riječ? Postoji toliko nijansa u jeziku kojima se čovjek može izraziti, toliko riječi kojima, čestitajući nekomu Božić, čovjek može postati blizak i drag. Ali za takvo što mora postojati, mora se ispuniti preduvjet – zastati, zaviriti u sebe, u svoj odnos s drugim, zaviriti u život drugoga, osluhnuti njegove potrebe i tek se onda izraziti. Riječi, one iskrene, ljudske, zahtijevaju angažman i posvećenost, zahtijevaju da se raščisti neraščišćeno i zato je s njima teže nego sa slikom. Kaže jedan natpis da neke riječi imaju ruke; izgovorene ili napisane, one, dakle, mogu dodirnuti, zagrliti, pomilovati, mogu postati živa bića…
Ima ljudi koji za sebe govore da ne znaju s riječima i da im je zato teško napisati neku lijepu božićnu poruku. Ali ljepota božićne čestitke, kao i svake druge čestitke, nije u nakićenim riječima i u duljini poruke, nije u sentimentalnosti i u humoru; ljepota je u jednostavnosti, prirodnosti i iskrenosti, a te tri vrline, ukoliko se s njima održava odnos, uvijek će znati progovoriti upravo onom riječju koja je drugomu za Božić najpotrebnija.
Bog od čovjeka ne očekuje ništa što mu i sam jednom u povijesti nije pokazao; za svaku je suzu i za svaki je osmijeh Bog već pružio svoj primjer. Tako je i pokazao kako prići, kako pristupiti drugomu – osobno, uvijek osobno, kao što piše u knjizi proroka Izaije: …imenom sam te zazvao. U elektroničkim čestitkama ime predstavlja smetnju jer onemogućuje lančano slanje poruke, zahtijeva da se unaprijed smišljen tekst šalje svakomu pojedinačno, a to oduzima vrijeme koje je postalo, čini se, dragocjenije od čovjeka. Nadalje, Bog uči, možda se to najbolje vidi u prispodobi o talentima, da svatko ima svoje mogućnosti i svaka od tih mogućnosti preduvjet je za izvrsnost; analogno tomu svatko ima i svoje potrebe, svatko traži i dobiva drukčije. Stoga, iako su svim ljudima načelno potrebni zdravlje i mir, lijepo bi bilo svakomu čovjeku za Božić zaželjeti ipak ono što je njemu najpotrebnije; zastati nad potrebom pojedinca, zamisliti se nad njom i svojim mu riječima biti utjeha. Takve riječi tada ne će biti samo čestitka, one će prerasti u molitvu.
Prilikom slanja božićnih čestitaka i iskušenja da se, zbog nedostatka vremena, pošalje neka neosobna poruka ili poruka iz koje će izostati riječi, valja imati na umu da u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. (…) I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Otca – pun milosti i istine. Bog je svijet stvorio riječima i taj je isti svijet Riječju i spasio. Bog uvijek i nanovo uči čovjeka koliko je riječ važna za ljudsku komunikaciju, koliko je neizostavna i koliko moćna. Bilo bi lijepo kada bi ovoga Božića riječ za drugoga bila važnija od opranih prozora, ispečenih kolača i hrskave kožice na odojku. Bilo bi lijepo, koliko god djelovalo teško i neizvedivo, da čovjek ukrade trenutke svojega sna i to vrijeme posveti pisanju, čestitanju drugomu. Bilo bi lijepo kada bi riječi božićnih čestitaka izlazile iz srca, jer tada se ne bi čestitalo radi reda.
Neka, stoga, umjesto fraza i klišeja, bude više neposrednosti i istine. Neka u čestitkama bude više mjesta za čovjeka i za Boga. Neka bude što manje slika. I naposljetku, kako kaže sisačka pjesnikinja Tea Benčić Rimay, neka bude riječ!
