Svaki je čovjek jedinstven, a opet zrcalni odraz svojih predaka i u svakom pojedincu vrlo zorno »žive« njegovi predci. I poznata je činjenica da roditelji svojim potomcima u naslijeđe ne ostavljaju samo imetak ili dugove, nego i brojne osobine, poput tjelesne građe, boje čiju, boje kose, kože, ali i osobine poput određenih talenata, sposobnosti, osobnosti. Osobnost, odnosno temperament, određuje kako će tko reagirati na svijet koji ga okružuje; hoće li biti povučeniji i tiši ili glasniji i nametljiviji? Hoće li ležernije pristupati problemima ili će biti zabrinut? Osobine temperamenta uglavnom su urođene i nasljedne osobine s kojima se osoba rađa, iako velik utjecaj na njih ima i okolina (obitelj, kultura, društvene norme i slično). Osobine i tip temperamenta određuje kako se tko ponaša i komunicira s ljudima, ali i kako se osoba ponaša prema sebi. Devet je osobina temperamenta koje određuju kako će se tko ponašati u određenoj situaciji, odnosno kako će općenito doživljavati svijet oko sebe.
Razina aktivnosti odnosi se na to koliko je osoba fizički aktivna. Neki ljudi osjećaju potrebu da budu stalno u pokretu, a drugi više teže mirnijim i tišim aktivnostima. Djeca visoke razine aktivnosti lako se prebacuju s jedne aktivnosti na drugu, ne preferiraju sjedilačke aktivnosti, a djeca niže razine aktivnosti spontano i prirodno odabiru aktivnosti koje nisu zahtjevne, nego su mirnije i tiše. I kao odrasli ljudi oni koji imaju višu razinu aktivnosti češće će birati poslove koji nisu statični, nego uključuju kretanje, a oni koji imaju nižu razinu aktivnosti češće će se baviti poslovima koji ne uključuju u velikoj mjeri tjelesnu aktivnost. I općenito stil života će ovisiti o razini aktivnosti koju pojedinac ima odnosno koju je dobio od svojih roditelja.
Biološki ritmovi odnose se na pravilnost nečijih unutarnjih nagona, poput prehrane i spavanja. Neki će pojedinci imati vrlo ustaljene rutine i pravilnosti u ponašanju, npr. vole se buditi svaki dan u isto vrijeme, jesti u isto vrijeme i spavati u isto vrijeme. Kod drugih te su rutine nepravilnije i nemaju svoju stalnost; svakodnevni će im se ritmovi prilično razlikovati i teže im je držati se krutih rutina.
Jedna od osobina temperamenta je i osjetljivost. Osjetljiviji ljudi snažnije reagiraju na zvuk, svjetlost, dodir, miris i okus, a njihove reakcije na te podražaje mogu biti intenzivne. Stoga će osjetljiviji ljudi birati aktivnosti i mjesta koja nisu »intenzivna« po zvuku, mirisima, svjetlosti i sl.
Pojedinci se razlikuju u tome koliko snažno reagiraju na situacije. Neki ljudi vrlo blago i umjereno reagiraju na situacije, bilo negativne bilo pozitivne, a drugi imaju snažnije reakcije. Oni slabijega intenziteta reagiranja samo će se npr. nasmiješiti kad prime dobru vijest, a oni koji snažnije i intenzivnije reagiraju u toj će istoj situaciji pokazati više veselja.
Prilagodljivost podrazumijeva koliko se lako netko može prilagoditi promjenama ili novim situacijama. Vrlo prilagodljivi ljudi mogu se bez problema lako prebaciti s jedne aktivnosti ili mjesta na drugu. Oni koji su manje prilagodljivi teže se prilagođavaju promjenama, manje su fleksibilni u ponašanju te u novim situacijama i promjenama teže zadržati postojeće stanje.
Prilaženje ili povlačenje odnosno reakcija na nove situacije odnosi se na pojedinčeve reakcije na nove ljude, situacije: one mogu biti pozitivne ili negativne. Tako se na primjer osoba može lako uklopiti u nove društvene situacije ili se može držati po strani; ili osoba može prihvaćati nova iskustva sa znatiželjom i otvorenošću, ali zbog toga može reagirati impulzivno i upasti u nepriliku. Oprezniji će se ljudi radije držati po strani i neko vrijeme promatrati prije nego što se uključe u novu aktivnost ili se upuste u razgovor s novom osobom, što može rezultirati time da propuste neke prilike i nova iskustva.
Upornost se odnosi na to koliko je tko voljan i sposoban ustrajati u izvršenju zadaća, osobito ako je riječ o zahtjevnim zadaćama koje iziskuju ulaganje dodatnih napora. Upornije će osobe teže odustajati od izvršenja zadaća, čak i kad naiđu na naizgled nerješivu zaprjeku, a oni manje uporni odustat će na prvoj zaprjeci koja im se učini zahtjevnom.
Distraktibilnijim je ljudima lakše odvući pozornost, a može im je odvući bilo koji podražaj u okolini; a s druge strane ljudi kojima nije lako odvratiti pozornost bit će »udubljeni« na neku zadaću bez obzira na to što se događa u okolini.
Raspoloženje se odnosi na ukupni ton čovjekovih osjećaja, interakcija i ponašanja. Neki ljudi općenito imaju raspoloženje za koje se može reći da je sretnije, pozitivnije, a drugi imaju više negativnije, manje »sretno«, manje pozitivno raspoloženje. To nikako ne znači da takvi pojedinci ne osjećaju sreću ili da nisu sretni i zadovoljni, nego jednostavno doživljavaju svijet oko sebe na melankoličnije načine.
Za razliku od tih osobina temperamenta koje su urođene i koje pojedinci nasljeđuju od svojih roditelja, karakter je više odraz socijalizacije i odgoja i izgrađuje se tijekom života. Opisujući nekoga, ljudi su često skloni upotrebljavati riječ karakter, pa tako nerijetko se čuje da se za nekoga kaže da ima težak karakter, ili opisujući nekvalitetnoga čovjeka kažu da nema karakter ili čovjek s karakterom je onaj koji drži riječ, koji je moralan. Karakterom odnosno karakternim osobinama odnosno osobinama ličnosti pojedinac izražava svoj odnos prema drugim ljudima (npr. agresivnost, lojalnost, iskrenost, altruizam, egoizam, poštenje i dr.), prema stvarima, prema samomu sebi (poput samopouzdanja, samopoštovanja, samokritičnosti i sl.), prema radu (marljivost, ambicioznost i slično; nezreli odnos prema radu očituje se u traženju isprika, dežurnoga krivca i izvrtanju činjenica; s druge strane, zdrav odnos prema radu znači preuzimanje odgovornosti za sve na što osoba može utjecati). Karakter u sebi nosi genetske predispozicije, odgoj, osobno životno iskustvo, vrijednosti, ciljeve, načine suočavanja s okolnostima, uvjerenja o samom sebi i okruženju. Za razliku od temperamenta, karakter je slabo nasljedan, mijenja se tijekom života i dozrijeva u odrasloj dobi. Karakter pokazuje mentalne i moralne karakteristike pojedinca i on je »odgovoran« kako će se tko ponašati u određenoj situaciji i to su ona ponašanja, stilovi razmišljanja, uspostava kontrole nad osjećajima i ostalim obilježjima koji su više povezani s osobnim unutarnjim stanjima. I upravo radi interakcije karaktera pojedinca i okruženja u kojem živi i u kojem se nalazi, pojedinac uči i stvara granice, načela, životna pravila koja određuju postupanje prema sebi samomu i prema drugim pojedincima. Karakter je ono što osoba zaista jest, pravo i istinsko »ja«.
Početak je izgradnje karaktera razvijanje zdravoga suživota sa samim sobom, razvoj samopoštovanja i vjere da osoba može rasti i napredovati usprkos ograničenjima; a zdrav suživot sa samim sobom nuždan je uvjet da bi osoba mogla razviti zdrave odnose u okolini, pružajući potporu drugim ljudima i prihvaćajući pomoć i potporu kad je potrebno.
Krajnji je rezultat izgradnje karaktera osobni integritet. Osobni integritet ogleda se u skladu onoga što osoba govori i onoga što radi i živi, održavanju obećanja danih sebi i drugima, slobodi od potrebe za tuđim odobravanjem, suočavanju sa svojim ograničenjima, upotrebi vlastitih potencijala da bi tko postao osobom kakvom želi i da stvara i kreira budućnosti kakvu želi.
Iako osobnost i karakter često bivaju smatrani istim značajkama, oni se ipak razlikuju. Osobnost podrazumijeva kombinaciju osobnih kvaliteta, stajališta i ponašanja koja osobu razlikuju od drugih ljudi. Karakter se odnosi na skup moralnih i mentalnih kvaliteta i uvjerenja te pokazuje tko osoba zapravo jest. Osobnost je identitet pojedinca i subjektivna je, a karakter se odnosi na naučeno ponašanje i objektivan je.
Upravo zbog temperamenta kao nasljednoga dijela osobnosti i karaktera koji je više odraz odgoja u jednoj obitelji od istih se roditelja rađaju različita djeca – kako izgledom tako i ponašanjem. Jedno dijete može biti jače građe, po karakteru mirnije, poslušnije i upornije, znatiželjnije, pomalo nesigurnije. Drugo dijete izgledom može biti krhkije, sitnije, namrgođenije, ljutito, često mu je dosadno, ali točno zna što želi; emocionalnije je, istančane sposobnosti da prepozna tuđe emocije.
I svaki roditelj u svojoj djeci može prepoznati velik dio vlastite osobnosti, vlastitoga karaktera i temperamenta. I teško je očekivati da će se djeca drugačije ponašati, drugačije doživljavati pojedine situacije, drugačije se osjećati u određenim situacijama u usporedbi s vlastitim roditeljima. Odrastanjem i sve većim utjecajem okoline, osobito u doba puberteta i adolescencije, dijete razvija svoju osobnost, koja dijelom ostaje dio osobnosti roditelja, ali izgrađuje i vlastite konceptualizacije života i doživljavanja svijeta oko sebe. I time postaje individua, slična, a opet različita od svojih roditelja.
U kolikoj je mjeri ljudsko ponašanje i doživljavanje odraz gena, a koliko okoline i odgoja pitanje je koje tek čeka na svoj odgovor. Jedno je sigurno: ljudsko je ponašanje usklađeni ples gena i okoline, i svaka osoba u sebi nosi odraz svojih roditelja, bilo preko genetskoga materijala bilo preko internaliziranih norma i pravila koja su »utisnuli« roditelji. Dijete internalizira roditeljske poruke i na taj isti način tretira sebe i druge u odrasloj dobi. Osobito u odrasloj dobi, ljudi postaju sve više svjesni svoje sličnosti s roditeljima; sličnost pronalaze u ponašanju, razmišljanju, stajalištima, vrijednosnim sustavima. Npr. osoba može pospremati stan na način kako je to radila majka ili otac ili imati ista ili slična politička opredjeljenja kao i roditelji. Od roditelja osobe »upijaju« verbalne i neverbalne poruke, doživljavajući ih kao istinite, bez propitivanja – od načina na koji se postavlja stol za objed pa do načina kako se ponašati prema nepoznatim osobama, starijima, prema autoritetima i sl.
