Vrlo rado i često prelistavam i pročitam naš najčitaniji katolički list »Glas Koncila« u kojem nailazim na sve najnovije događaje koji se zbivaju u Katoličkoj Crkvi, diljem Lijepe Naše, a i šire. Promatrajući svijet (uzorne katolike – barem se tako predstavljaju), dolazim do zaključka da je današnji svijet – u većem broju – usmjeren na stjecanje sve više novca te ostalih materijalnih bogatstava (automobila, kuća, vikendica…), ne mareći za ljubav među kršćanima. Vrlo često zaboravljamo da je ovozemaljski život vrlo kratak, a smrt stalna, njoj se ne zna dan i čas, jer smrt ne bira ni godine starosti ni spol, a ni bogate i siromašne. U tom je pogledu jedina pravda na ovom svijetu da svatko mora jednom umrijeti i da će odmah poslije ovozemaljskoga života duša doći na Božji sud, pred lice Boga – Isusa Krista i odgovarati za svoje grijehe. O tome se takoreći danas vrlo malo ili nikako ne razmišlja, a Biblija se uopće ne čita. Nema ljudske svijesti da je ovozemaljski život kratak, a smrt stalna, da se itekako vrijedi boriti i živjeti po kršćanskim načelima života, slijedeći deset Božjih zapovijedi, da nitko od nas ne će na drugi svijet ponijeti ovozemaljska dobra.
No dok gledam sve oko sebe, pitam se ima li pravde na ovom svijetu? Otkad znam za sebe, već u najranijoj mladosti morala sam pomagati roditeljima u poljoprivrednim i kućanskim poslovima, premda sam bila fizički neuhranjena i slaba. Nitko se nije pitao jesam li u stanju obavljati te poslove. A danas mladi, živi u oholosti i zbog lošega odgoja, bezobrazni su i vrijeđaju starije, nemoćne i bolesne osobe. Pitam se gdje je tu moralni odgoj i vjeronauk u školama kada mnogi u vlastitim domovima nisu dobro odgojeni od svojih roditelja?
Međuljudski su odnosi i na selu, a najviše u gradovima, zatajili, nema tu lijepoga ponašanja i poštivanja starijih, nemoćnih, bolesnih. Današnji čovjek nikoga ne poštuje, nego gleda – u većini slučajeva – svoje vlastite interese, u nastojanju da zgrne što više novca. A u crkvu se ide iz običaja, dok ljubav među »uzornim kršćanima« izostaje. Kolikih li nemira, međusobne mržnje, ratova, ubijanja nevinih osoba, pa čak i djece. Kolikih li vremenskih nepogoda – poplava, potresa …? Čovjek sam sebi »kopa grob« zagađujući prirodu prskanjem, što jedu životinje koje su namijenjene za klanje i hranu. Zašto danas – moglo bi se reći – gotovo svaki treći čovjek boluje od zloćudne i smrtonosne bolesti – raka – ne pitajući se je li riječ o starijoj ili mlađoj osobi? Koliko »bogataša na zemlji« već godinama trune u crnoj zemlji? Što su bogati ljudi ponijeli sa sobom od materijalnih dobara koja su stekli? Znamo li svi da ćemo jednoga dana pred sud Božji, pred dragoga Isusa, koji nas ne će pitati koliko si imao novca i drugih materijalnih dobara na ovom svijetu? Je li proradila ljudska svijest o tome? Je li proradila ljudska svijest o tome da će nas Isus pitati: Koliko si u ovozemaljskom životu ljubio brata čovjeka? Na drugom svijetu, kod dragoga Isusa, ne će se moći podmititi nikakvim novcem i nikakvim materijalnim dobrima. Tamo je jedina pravda!
A kad bi čovjek na ovom svijetu o tome razmišljao više, živjeli bismo kao u »raju na zemlji«, a sada živimo kao da svijetom vlada đavao i to nije dobro. Kako drugačije protumačiti da se pije toliko lijekova za smirenje, zašto nema osmijeha, mira i radosti na licima ljudi? Svagdje se živi užurbano, vlada nervoza, nesnošljivost, svađe i nesloga u brojnim obiteljima, državama i uopće u svijetu. Nadam se da će ovo moje pismo u rubrici »Naši razgovori« potaknuti na razmišljanje te da će na taj načini pomoći da se odupremo zlu na ovom svijetu, da će nam doći bolji i ljepši dani i ljepša budućnost budemo li živjeli po deset Božjih zapovijedi i ljubeći Isusa i brata čovjeka.
Bernardica, Čakovec
Dijeleći razmišljanje sa samoga završetka Vašega pisma, objavljujemo ga kao svojevrsni poticaj svim ljudima, a posebno vjernicima – pa i onima koje pomalo sarkastično nazivate »uzornim vjernicima« – kako bismo svi promislili o tome kako nas doživljava naša okolina i kakav primjer dajemo jedni drugima u svom svakodnevnom životu. Ono što Vi uočavate i o čemu pesimistično pišete svakako je jedna od mogućih slika onoga kako gledamo jedni na druge, a Vaše je viđenje doista tmurno. Možemo reći da neke stvari dobro uočavate i da upozoravate na činjenice na koje upozoravaju također ne samo papa Franjo, biskupi i svećenici po cijelom svijetu, nego i mnogi znanstvenici, kao i mnogi ljudi: čovjek mnogo toga danas, na ovome svijetu, čini pogrješno i kao da je upao u svojevrsnu zamku utrke za što više materijalnih dobara, a pri tome šteti i uništava svoj okoliš.
Još je gore što – i u tom kontekstu – stradaju međuljudski odnosi, pa je sve vidljiviji i duboki jaz između bogatih i siromašnih, ne samo na globalnoj svjetskoj razini, nego i u pojedinim društvima, pa i u našem hrvatskom. Zato je na svima nama da se doista upitamo tko će u nebo te da se – kao što potičete u svom pismu – vratimo svojim kršćanskim korijenima, biblijskim vrjednotama i da ponizno prigrlimo Božji plan u koji je uključen svaki čovjek koji, bez obzira što i koliko posjeduje, je li mlad ili star, zdrav ili bolestan, zaslužuje da ga poštujemo i da si međusobno čuvamo dostojanstvo. Čuvajući svoje i tuđe dostojanstvo, možemo također naučiti kako očuvati prirodu, kako se prema njoj ophoditi s poštovanjem i kako ju što bolje staviti u službu svih ljudi i svih Božjih stvorenja.
