Bivša Jugoslavija u kojoj se našla Hrvatska nastala je 1918. godine i kao država više je puta mijenjala svoj naziv: Država Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ), Federativna Republika Jugoslavija (FNRJ) i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). U svim promjenama nazivlja može se uočiti brisanje riječi Hrvatska i napuštanje početnih spominjanja narodnosti Hrvata, Srba i Slovenaca te davanje prednosti nadnacionalnomu pojmu »Jugoslavije«, kao zajedničkomu obilježju za narode tih prostora. Usporedno s tim promjenama rasli su politička korupcija i mito, koji su kao konstanta nadživjeli sve političke promjene, uključujući i one početkom devedesetih.
Korupciju kao društveno zlo najbolje je opisao novinar, publicist i književnik Zvonimir Kujundžić u knjizi »Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji« iz 1968. godine. Posebno se treba osvrnuti na činjenicu da postoje začuđujuće sličnosti u oblicima i načinima korupcije nekad i danas, iako se radi o dvama potpuno različitim društvenim i političkim sustavima.
U monarhijskoj državi kakva je bila Jugoslavija između dvaju svjetskih ratova ministri, državni savjetnici, zastupnici i drugi javni i državni službenici odmah su 1918. godine počeli ulaziti u izravne poslovne odnose s državom. Iako su trebali štititi državne interese, oni su ulazili u privatnu trgovinu s državom unatoč činjenici da je već i tada bila zakonima propisana zabrana trgovanja s državom. Po uzoru na zapadne države u kojima je propisivano da ni jedan dužnosnik vlasti ni savjetnik ni njihov srodnik ne smije ulaziti u trgovačke ili druge odnose s državom ako je plaćen ili u nekom drugom izravnom ili posrednom odnosu sa stranom koja stupa u odnose s državom.
Htjela se spriječiti praksa da ovlaštenici vlasti i politički moćnici trguju sami sa sobom. Tada se to zvalo nekom vrstom obvezne političke higijene, što bi danas odgovaralo pojmu sukoba interesa.
No unatoč takvim shvaćanjima počelo se već u razdoblju međuraća u svakodnevnoj političkoj praksi javljati načelo: »Glavno je da je sve po zakonu.« U praksi je to značilo da iako je nešto nemoralno i nepošteno, stvari se smiju proturiti kroz zakonske praznine (famozne »rupe u zakonu«). Takvi su pojedinci stjecali »renome« sposobnoga poslovnoga čovjeka, neke vrste »vidre« ili »jegulje«, koja uvijek sklizne iz ruke pravde. Počeli su se iskrivljavati moralni pojmovi i nestajao je strah od odgovornosti. Nastajalo je stanje u kojem se moglo reći: »Dopuštam ti da kradeš, ali pusti i meni krasti.« U javnosti se stvaralo mišljenje da treba biti bogat kako bi se uvjeravalo prosječnoga građanina da je samo bogat pojedinac ujedno sposoban za politiku i vlast. Pokušavao se stvoriti dojam da su svoja bogatstva stekli svojim znanjem i sposobnostima. Javljala se i krilatica: »To je lopov, ali je mozak.« Nasuprot tomu siromah mora biti odmah sumnjiv i ne smije se s njim računati kao političarom.
Današnja Hrvatska preuzela je neke elemente takvoga »modela«, što se vidi iz »samoreklamiranja« kandidata za stranačka ili državna vodstva. Poznate su izjave: »Ja sam se samoostvario, dokazao sam se kao poduzetnik, iza mene stoje rezultati« i slično.
Ubrzo su se u Kraljevini Jugoslaviji počele redati afera za aferom, kao i u današnjoj Hrvatskoj. Zajedničko im je bilo da su protagonisti tih afera u pravilu bili iz relativno uskoga kruga političara i ljudi naslonjenih na politiku i vlast, a rijetko kada običan mali čovjek, u pravilu siromah. Slično je i danas. Mnogi novi »uspješnici« čak su javno propovijedali da imaju pravo na neograničeno bogaćenje, kao da je to neka vrsta moralne kvalitete. Zato ni jedna velika afera nije bila nikada do kraja rasvijetljena niti krivci privedeni pravdi. Stradao bi poneki sitni činovnik koji je poslužio kao gromobran, kako bi bila prekinuta veza kriminala. Odvjetnici su dobro poslovali. Kao uostalom i danas.
U Kraljevini Jugoslaviji korupcija je imala i svojevrsni kontinuitet jer su afere izbijale jedna za drugom pa bi svaka sljedeća gurala onu prethodnu u zaborav. Javnost bi postajala imuna na afere sve više prihvaćajući te pojave kao normalan način življenja. Ipak javnosti su se povremeno nudile žrtve. To su bili slučajevi kada bi određeni pojedinac ili grupa postali »neposlušni«. Tada bi se posegnulo za njegovim »dosjeom« ili bi se propitivali neki grijesi iz prošlosti, kako bi se opravdala hajka, a nakon toga sudski progon. Često su se namjerno puštali ili usmjeravali neki pojedinci ili skupine da sudjeluju u nepoštenim poslovima kako bi ih se lakše kasnije moglo ucijeniti, pa ako pokušaju dignuti glave, odmah bi se objelodanjivali njihovi »grijesi«.
Vlast Kraljevine Jugoslavije, radi očuvanja na vlasti i s njom vezane materijalne koristi, grčevito se borila protiv svake decentralizacije. Htjela je imati sve pod kontrolom, kako lokalnu vlast tako i financijsku moć. Zaboravlja se da svako centraliziranje upravljanja otvara vrata korupciji. Bolje bi bilo centralizirati kontrole trošenja i raspolaganja javnim prihodima i imovinom.
