»Približiti se, izražavati se, slušati se, gledati se, nastojati razumjeti se, tražiti dodirne točke, sve se to sažimlje u sintagmi ‘dijalogizirati’. Da bismo se susreli i uzajamno si pomogli, potrebno nam je voditi dijalog. (…) Ustrajan i hrabar dijalog ne postaje vijest kao što to postaju sukobi i konflikti, a ipak samozatajno pomaže svijetu bolje živjeti, mnogo više nego što smo u stanju biti svjesni toga.« Tim riječima papa Franjo otvara šesto poglavlje svoje enciklike »Fratelli tutti« o bratstvu i socijalnom prijateljstvu. Naslov poglavlja glasi »Dijalog i socijalno prijateljstvo«.
I tu dolazi do izražaja jedna od konstanta koja se provlači kroz čitavu encikliku, koju ćemo za potrebe ovoga prikaza nazvati »dobrom dijalektikom pape Franje«. Papa, naime, u cijeloj enciklici kritizira krajnosti (teze i antiteze, npr. globalističko – lokalno; izvjesni populizam – liberalizam…) te između njih nastoji pronaći dobar, prohodan put u budućnost. Sveti je Otac optimist, tj. vjeruje da je taj put moguć, ali pod uvjetom da se odbaci dijalektika sukoba, a prihvati dijalektika upravo dijaloga i susreta. O tome zapravo govori šesto poglavlje.
U duhu takve dijalektike Papa odmah na početku kaže: »Neki pokušavaju pobjeći od stvarnosti povlačeći se u privatne svjetove, a drugi se s njom suočavaju destruktivnim nasiljem, no između sebične ravnodušnosti i nasilnoga prosvjeda postoji uvijek moguća opcija: dijalog. Dijalog među naraštajima, dijalog u narodu, jer svi smo narod, sposobnost dati i sposobnost primiti, ostajući otvoreni istini. Pojedina zemlja raste kad njezina različita kulturna bogatstva konstruktivno vode dijalog: pučka kultura, sveučilišna kultura, mladenačka kultura, umjetnička kultura i tehnološka kultura, gospodarska kultura i kultura obitelji, te medijska kultura.«
Papa na tom tragu kritizira pojave koje sliče dijalogu, a nisu pravi dijalog: površnu komunikaciju preko društvenih mreža koja može biti samo »usporedni monolozi« ili pak prividni dijalog kojemu je cilj nametnuti vlastite interese, vlastita viđenja. »Junaci budućnosti bit će oni koji umiju prekinuti tu nezdravu logiku te se odluče s poštovanjem zagovarati riječ bremenitu istinom, onkraj osobnih interesa. Dao Bog da takvi junaci potiho dolaze na svjetlo u srcu našega društva«, kaže među ostalim Papa.
Možda je najveće pozornosti u šestom poglavlju vrijedna činjenica da papa Franjo potvrđuje načelo istine i mjerodavnosti ljudske naravi u dijalogu. »Relativizam nije rješenje. Pod velom navodne tolerancije on naposljetku ide na ruku činjenici da moćnici tumače moralne vrjednote u skladu s trenutačnom konvencijom. Ako u konačnici ‘nema objektivnih istina i postojanih načela izvan zadovoljenja vlastitih čežnja i neposrednih potreba, (…) ne možemo misliti da će biti dostatni politički programi ili sila zakona’. ‘Kad se korumpira kultura te se ne prizna nikakva objektivna istina ili univerzalno vrijedeći principi, zakoni će se shvatiti tek kao arbitrarni nameti ili kao zaprjeke koje valja izbjeći’«, piše Papa.
Nekim temeljnim istinama i vrjednotama moguće je približiti se razumom, smatra Papa. »Činjenica da su neke norme nužne za društveni život izvanjski je pokazatelj da su one nešto iznutra dobro. Shodno tome, nije nužno suprotstavljati društveni suživot, konsenzus i stvarnost objektivne istine. Sve troje može se skladno ujediniti kad, u dijalogu, ljudi imaju hrabrosti ići do temelja nekoga pitanja«, kaže Sveti Otac. Ljudski je um, dakle, kadar spoznati »određene univerzalne moralne zahtjeve«. Zanimljive su sljedeće Papine napomene: »Agnosticima će se taj temelj moći činiti dostatnim kako bi osnovnim etičkim načelima, o kojima se ne pregovara, priznali postojanu i stabilnu univerzalnu vrijednost. Za vjernike ljudsku je narav, koja je izvor etičkih načela, stvorio Bog koji, u posljednjoj instanci, daje trajni temelj tim načelima. Time se ne uspostavlja etička fiksacija niti se otvara put nametanju nekoga moralnoga sustava budući da temeljna i univerzalno vrijedeća etička načela mogu uroditi različitim praktičnim normama. Zato uvijek ostaje prostora za dijalog.«
U sedmom poglavlju, pod naslovom »Putovi novoga susreta«, papa Franjo govori o područjima u kojima je nekada vladao sukob, a sada su na putu pomirenja. U tom poglavlju Papa citira i pismo koje su hrvatski biskupi uputili u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata 1995. godine.
Procesi pomirenja počinju od istine (opet istina!). »Oni koji su se oštro sukobili svoje razgovore započinju od istine, jasne i gole. (…) Samo iz povijesne istine o činjenicama moći će se roditi ustrajno i trajno nastojanje oko uzajamnoga razumijevanja te pokušaj nove sinteze na dobro svima«, piše Papa. Sveti Otac, nadalje, uspostavlja svojevrsno nerazdvojno trojstvo vrjednota, koje se uzajamno jačaju, potvrđuju te pozitivno ograničavaju: istina, pravednost i milosrđe.
Trud oko pomirenja Sveti Otac prikazuje kao ozbiljan i mukotrpan posao, koji nužno vodi k boljemu društvu. Pomirenje, dakle, nije puko vraćanje na stanje kakvo je bilo prije sukoba. U taj se proces moraju uključiti svi, a »nadasve posljednji«. »Oni koji žele donijeti mir u društvo ne smiju zaboraviti da nepravda i nedostatak integralnoga ljudskoga razvoja ne dopuštaju da se stvori mir. (…) Kad društvo – mjesno, nacionalno ili svjetsko – ostavi na periferiji dio sebe, ne će biti tih političkih programa ni snaga reda ili obavještajnih zajednica koje bi beskonačno mogle jamčiti mir. Ako je riječ o novom početku, on će uvijek kretati od posljednjih«, poručio je Sveti Otac.
Dobar dio poglavlja Sveti Otac brani opraštanje, kao neizostavan dio procesa pomirenja, od njegovih pogrješnih poimanja. Prvo, »pomirenje je osobni čin i nitko ga ne može nametnuti cjelini društva, pa i kad mu je zadaća promicati ga«. Nije moguće »zapovjediti opće pomirenje«. »Potresno je vidjeti sposobnost opraštanja nekih osoba koje su umjele ići onkraj zla koje su podnijele, ali je isto tako ljudski razumjeti one koji to ne mogu učiniti. U svakom slučaju, ono što se nikad ne smije predložiti jest zaboraviti«, poručio je Papa.
Tako primjerice kaže: »Nije riječ o tome da se nudi opraštanje uz odricanje od vlastitih prava pred korumpiranim moćnikom, zločincem ili nekim tko ruši naše dostojanstvo. Pozvani smo sve ljubiti, bez iznimke, ali ljubiti tlačitelja ne znači dopustiti da i dalje bude takav; niti znači omogućiti mu da misli da je ono što čini prihvatljivo.«
Istom logikom Papa ide korak dalje: oprostiti ne znači, i ne smije značiti, zaboraviti zlo. »Šoa se ne smije zaboraviti. Ne smije se zaboraviti nuklearno bombardiranje Hirošime i Nagasakija«, kaže Papa. »Lako je danas pasti u kušnju da se okrene stranica te reći da je već proteklo mnogo vremena i da treba gledati naprijed. Ne, za ljubav Božju! Bez spomena nikad se ne ide naprijed, bez cjelovita i jasna spomena ne može se rasti«, kaže Papa. Kad je riječ o pamćenju, Papa poziva da se pamte i oni koji su »usred zatrovanoga i korumpiranoga okruženja bili kadri povratiti dostojanstvo te su malenim ili velikim gestama izabrali solidarnost, oproštenje, bratstvo«.
Zaboraviti nikad, ali oprostiti je uvijek dobro. »Oni koji opraštaju«, kaže Papa, »zapravo ne zaboravljaju, nego ne žele da njima ovlada ista ona destruktivna sila koja je njima počinila zlo. Prekinuvši začarani krug, zaustavljaju napredovanje sila uništenja. Odlučuju da ne će nastaviti ucjepljivati u društvo energiju osvete, koja će se prije ili kasnije još jednom sručiti na njih same.«
Govoreći o oproštenju, »ne govorimo i o nekažnjivosti«. »No pravdu se na prikladan način traži samo ako se to čini iz ljubavi prema pravdi samoj, iz poštovanja prema žrtvama, da bi se spriječili novi zločini te radi zaštite općega dobra, a ne kao moguće iskaljivanje vlastite srdžbe. Oproštenje upravo omogućuje da se traži pravda, a da se ne upadne u začarani krug osvete ni nepravde zaborava«, poručio je Papa.
Tu se dolazi do odlomka u kojem su spomenuti hrvatski biskupi. Odlomak glasi: »Kad je bilo nepravda s obiju strana, valja jasno priznati da je moguće da nisu imale jednaku težinu i da nisu usporedive. Nasilje koje izvršavaju državne strukture i vlasti nije na istoj razini kao i nasilje pojedinih skupina. U svakom slučaju ne može se zahtijevati da se spominju isključivo nepravedne patnje samo jedne strane. Kao što su naučavali biskupi Hrvatske, ‘svakoj nedužnoj žrtvi dugujemo isto poštovanje’. ‘Ne mogu postojati etničke, vjerske, nacionalne ili političke razlike.’«
U sedmom poglavlju papa Franjo na neki način sažima svoje poznate naglaske o još dvjema teškim pojavama: o ratu i o smrtnoj kazni. Posebno je zanimljivo što Papa dovodi u pitanje održivost pojma »pravednoga rata« u doba nuklearnoga, kemijskoga i biološkoga naoružanja i njegovih mogućih posljedica. Katekizam Katoličke Crkve govori o »zakonitoj obrani vojnom silom« koja je »zbog svoje težine podložna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti«. No Papa dovodi u pitanje odveć široko tumačenje toga prava, posebno se osvrćući na takozvane »preventivne ratove«.
ZAVRŠETAK
