Hrvati nikad ne će zaboraviti 2018. godinu. Razlog nije nikakav važan politički događaj, nikakva temeljita promjena u društvu i državi, nikakav zaokret. Razlog je nogomet. Hrvati su igrali finale Svjetskoga prvenstva. Nisu pobijedili, ali su igrali finale. I osvojili srca bezbroj nogometnih zaljubljenika po cijelom svijetu. Hrvatski su nogometaši pokazali karakter, znanje i strast i time su zarazili cijelu zemlju. U tih nekoliko tjedana mnogi su Hrvati u njima vidjeli Hrvatsku kakvu žele i kakva bi, vjeruju, trebala biti. Športski uspjeh izazvao je opći optimizam, obnovio razmišljanja o vrijednostima na kojima počiva društvo, vratio osmijeh na lica. Hrvati su športska sila, to su pokazali primjerice i tenisači prvim mjestom na svijetu. Svojim uspjesima športaši znaju zaraziti čitavo društvo, potaknuti ga da se temeljito osvrne na svoje boljke, snove i mogućnosti. I da izvuče pouke. Hrvatska se dobro nosila s uspjehom svojih nogometaša, sjala je radošću i optimizmom, pokazivala je stanje duha koje može poslužiti kao dobra podloga za suočavanje s konkretnim izazovima svakodnevice. U kolikoj je mjeri optimizam iskoristila za pospremanje vlastite kuće, moglo bi se ustanoviti temeljitom analizom političkih inicijativa i odluka, gospodarskih projekata, kulturnih događaja. Oduševljenje nogometnim uspjehom, razumljivo, prije svega zabavnoga je karaktera, pa je dovelo i do finala ispraznosti, primjerice svakodnevnim bavljenjem pitanjem odlazi li Luka Modrić iz Reala.
Doista, je li uspjeh hrvatskih nogometaša donio nešto u političkom smislu. Je li oduševljenje njime dobro ili loše? Je li potaknulo kreativne snage u društvu, ili je samo lijepim bojama premazalo kronične probleme? Pitanje je poput onoga je li čaša puna ili prazna. I pitanje je što je danas važno za Hrvatsku. Što su prioriteti hrvatskoga društva? Bez odgovora na ta pitanja svi poticaji, sva emocionalna stanja ostat će samo kratkoročna zabava.
Može li se športski događaj, ma kako važan bio, proglasiti najvažnijom stvari koja se dogodila u jednoj godini? Jesu li sve ostale ključne stvari manje važne? Ili ih nije ni bilo? Jesu li važni događaji uopće bitni za stanje društva, ili može i bez njih? Ima društava koja se hvale manjkom općega uzbuđenja, ali znači li to onda da je sve u redu ako nema uzbudljivih događaja? Povijesne kronike obično nabrajaju uspjehe vođa ili tragedije društava. I sadašnja vremena obiluju i uspjesima i tragedijama, ali ih odlikuje i dugoročnost svega, kao u kakvoj beskrajnoj šahovskoj partiji u kojoj je svaki potez, svaka žrtva ili proboj u protivnikove redove samo taktički korak u nepreglednom mnoštvu figura i njihovih perspektiva.
Što je danas u Hrvatskoj važno? Što je važno u politici, u gospodarstvu, općenito u društvu? Što su prioriteti? Neki će se čuditi tomu pitanju, ali je li uopće išta važno? Jer ako jest, onda će to biti prepoznato kao prioritet. A ako je suditi po onom čime se najčešće bavi hrvatska javnost, prioritet je u kojem će klubu igrati Luka Modrić i kakvu je haljinu obukla neka nepoznata ljepotica na gradskoj šetnici.
No ako se 2018. godina možda i ne će pamtiti po korjenitim promjenama u Hrvatskoj, ipak će ostati zabilježeni događaji ili procesi koji će utjecati na njezino dugoročno stanje. Neki će proteklu godinu jednostavno pamtiti po tome da je kapetan nogometne reprezentacije bio važniji od predsjednika Vlade. O predsjednici države ne ćemo, iako se i ona svojski trudila. Po čemu će se pamtiti hrvatski političari, u čemu su ostavili traga u protekloj godini?
Ponekad je najlakše baviti se stvarima koje se ne će dugo pamtiti. Mnogima je zabavno promatrati nečije čizme na »špici« ili širenje klijentelističke mreže koja se sasvim ozbiljno predstavlja kao politička stranka. Iako ni jedno ni drugo, općenito uzevši, nema smisla. Po čemu će biti upamćen Milan Bandić? Ili Milijan Brkić? Kakav će trag u nacionalnom sjećanju ostaviti mali stranački prekupci, koji se uzgred uspaniče kad njihovi predstavnici odaberu unosnijega partnera?
Opći je dojam loš, ali u komunikacijskoj gunguli ništa dobro i ne može izići na vidjelo. Ne bi bilo zgorega malo dublje zaviriti u poteze, strategije i okolnosti u kojima se donose političke odluke, onda bi se vidjelo da ni život političara nije jednostavan, da i dobronamjerni u tom poslu teško mogu očuvati ugled. Doduše, niti se hrvatska Vlada odveć trudi ozbiljno komunicirati s građanima niti se oni previše obaziru na njezine glavobolje, ali bilo bi korisno, kad bi bilo moguće, zaći iza pozornice i dokučiti smisao vidljivoga. Lako je razglabati o tome tko su Hrvatskoj prijatelji u svijetu, ali valjalo bi dobro upoznati ljude koji nastoje da ih Hrvatska stekne. Općenito, da nema onih koji se svojski trude, mnoge bi stvari bile gore. Koje brige muče i s kojim se zaprjekama suočavaju oni koji se bore za stabilnost financijskoga sustava, za privlačenje investicija, za funkcioniranje prometa, za održivost zdravstvene zaštite? Bilo bi dobro kad bi oni došli do riječi i opisali s kojim se problemima svakodnevno suočavaju. Pozicioniranje Hrvatske na svjetskom zemljovidu nije jednostavna zadaća, posebice jer je njezina neovisnost izazvala tektonske promjene u strateškim odnosima u Europi.
Ta 2018. bila je godina u kojoj su mnoge stvari ostale kakve su bile i prije, ali se svijet na njih nije odveć obazirao. Tko se još osvrće na krvave obračune na Bliskom istoku? Koga zanima da su u ratu u Jemenu poginuli desetci tisuća ljudi, a desetci milijuna životno ugroženi? Tragedije se nastavljaju.
Gledano očima skeptika, 2018. zapravo se nije ništa ni dogodilo. Svi procesi, sve političke odluke, svi događaji doista su nalik velikoj partiji šaha i ako po nečemu budu upamćeni, izgledat će kao potezi u kojima je netko žrtvovao pijuna, netko napravio nered lauferom ili pak osigurao dobru poziciju za konja. A kako će partija završiti, time se malo tko zamara.
PREGLED VAŽNIJIH DOGAĐAJA I FENOMENA
Tuđmanova godina
Za razliku od ljudi koji često ne mogu suvislo objasniti svoju političku ulogu, Hrvatska je i 2018. pokazala da se i te kako sjeća Franje Tuđmana. Bez obzira na to što je postavljanje njegova spomenika u Zagrebu po tko zna koji put otkrilo rovove što su ih Hrvati izbrazdali među sobom, Tuđman kao predvodnik u obnovi hrvatske državnosti sa svim svojim osobinama stoji kao slika moderne Hrvatske. Društva koje se grozničavo bori za svoje mjesto pod suncem, pokušavajući pronaći vlastiti put u bespućima političkih izazova.
Bezvoljno o BiH
Suočavanje Hrvatske sa svojom savješću dogodilo se i u teškom osvrtanju na prilike u Bosni i Hercegovini, ponajprije u vidu bezvoljne saborske deklaracije i nedostatku mogućnosti da Hrvatska dade konkretan doprinos opstanku tamošnjih Hrvata.
Referendumske inicijative razotkrile stanje demokracije
Pamtit će se i referendumske inicijative, ponajprije ona o izbornom zakonodavstvu. I dalje će biti zanimljivo gledati kako su građani pokušali osigurati sebi ono što im po definiciji pripada, dugoročni glas u političkom sustavu. Posebice zbog toga što su građani u demokraciji kolektivni vladar, a hrvatski izborni sustav ostavlja ih na milost i nemilost onima koji se uvijek iznova daju izabrati bez obzira na to što građani o njima mislili. Zanimljivo i zbog toga što su vladajuće elite spriječile tu inicijativu i time samo pokazale koliko su nezainteresirane za mišljenje građana.
Neuspjeh je doživjela i druga referendumska inicijativa, ona o »Istanbulskoj konvenciji«, kojom se pod krinkom zaštite žena od nasilja promiče brisanje razlika među spolovima. Zar ne bi bilo korisno kad bi se o toj temi moglo čuti svačije mišljenje, kad bi se o njoj razgovaralo staloženo, ozbiljno i stručno utemeljeno? Umjesto toga sam predsjednik Vlade lakonski je okončao raspravu tvrdnjom da protivnici konvencije nisu pročitali njezin tekst.
Uza sve razumijevanje za težinu političkoga mandata, nije jednostavno razumjeti lakoću kojom vladajući političari odmahuju rukom na pitanja koja ozbiljno zabrinjavaju brojne građane. Bilo da je riječ o Istanbulskoj konvenciji ili onoj iz Marrakecha koja je doduše pravno neobvezujuća, ali stvarno obvezuje države potpisnice da prihvate najnovije migracijske trendove kao gotovu stvar.
Borgovsko vrhnje
Neki će pamtiti 2018. kao jednu od godina u kojoj se političko smeće guralo pod tepih, umjesto da se počisti i time stvore uvjeti za opći boljitak. U tom kontekstu valja gledati i krizu koncerna »Agrokor«, od spektakularnoga pada njegova osnivača Ivice Todorića preko neodgovorenoga pitanja tko je na dobitku, a tko na gubitku, pa sve do famozne skupine »Borg« koja je, kao u kakvu filmu znanstvene fantastike, sama sebi skrojila pravila po kojima će pobrati vrhnje. Slučaj »Agrokor« nije samo važan zbog stabilnosti gospodarskoga sustava i općega gospodarskoga napretka, nego i zbog dojma o isprepletenosti gospodarskih i političkih struktura u netransparentnoj mreži utjecaja.
Unutarstranačka demokracija na izdisaju
Vladaju li Hrvatskom građani preko svojih izabranih predstavnika ili njome drmaju strukture koje s građanima nemaju nikakve veze? Teško je oteti se dojmu da je hrvatski politički sustav nagrižen i da mu, ma koliko dramatično zvučalo, prijeti raspad. Dovoljno je pogledati političke stranke, kao nezaobilaznu poveznicu građana i države. Stranke imaju smisao ako oblikuju politička rješenja i utvrđuju političke prioritete, i to na način da zastupaju interese građana. Jasno, javnim rješavanjem političkih problema. Unutarstranačka demokracija pritom ima ključnu ulogu jer jamči da svi članovi mogu doći do riječi i da će se njihovi poticaji ozbiljno raspraviti na višim razinama. Svega toga u Hrvatskoj nema. Pa onda nema ni otvorenih, sadržajnih rasprava o pitanjima koja stvarno muče građane. Umjesto toga, hrvatsko je društvo svakodnevno izloženo perverznoj dilemi: ili jugoslavenstvo i komunizam ili korupcija i grabež. Kao da je Jugoslavija bila oličenje nekorumpiranoga društva ili kao da je korupcija odlika hrvatskih domoljuba. Hrvati se i dalje, uz pomoć medija koji vrlo uspješno mute vodu, uglavnom zabavljaju pokazivanjem prstom na druge, u smislu: Vi ste ovo ili vi ste ono. Koji je smisao toga? Hrvatska je politika, za razliku od društva koje je daleko odmaknulo u nacionalnoj emancipaciji i demokratskoj zrelosti, još uvijek duboko balkanska. U njoj umjesto pravila vladaju proizvoljne odluke, umjesto transparentnih struktura – dvorske spletke.
Ni države nisu više…
Već davno prije 2018. započelo je razdoblje globalizacije i prenošenja suverenosti s nacionalnih demokratskih struktura na transnacionalne mreže, uz izostanak demokratske legitimacije. Stoga je 2018. samo jedna od brojnih godina u kojima svijet nastoji izići na kraj s činjenicom da ni države nisu više što su nekoć bile i da državama znaju krojiti sudbinu pojedinci ili strukture koje s njima nemaju nikakve veze. Hrvatima, kao i ostalim Europljanima, sudbinu u velikoj mjeri kroji Njemica Angela Merkel. Ali ne će dugo. Kroji jer je na vrhu vladajuće strukture u najmoćnijoj europskoj državi, a ne će dugo jer je ta struktura počela gubiti vezu sa svojim građanima i time ih učinila nezadovoljnima. Stoga je Angela Merkel otišla s mjesta predsjednice vladajuće Kršćansko-demokratske unije. Prepustila je dužnost ženi čije ime valja zabilježiti, iako ga ni Nijemci ne uspijevaju izgovoriti od prve, Annegret Kramp-Karrenbauer. Angela Merkel međutim namjerava ostati kancelarka do idućih izbora, što znači da se drugi europski čimbenici imaju vremena prilagoditi vremenu nakon nje.
Zrcalo američkoga predsjednika
Godina 2018. svakako će ostati upamćena i po Brexitu, izlasku Ujedinjenoga Kraljevstva iz Europske unije. Ona je i jedna od godina koje je obilježio američki predsjednik Donald Trump, koji poput kakvoga neotesanoga Machiavellija pridržava zrcalo drugim svjetskim moćnicima pokazujući im kakvi zapravo jesu. Prošla je godina bila godina u kojoj su svjetski igrači poput Rusije, Kine i čak Turske grabili krupnim koracima u građenju vlastitih pozicija i utjecaju na Zapad. Rusija uglavnom dogovaranjem strategijskih projekata sa zapadnim silama, Kina u sustavnom zauzimanju tržišta, a Turska, nespremna prilagoditi se Zapadu, integracijom svojih građana prilagođava Zapad sebi.
