U Isusovu životu i nauku primjećuju se određeni modaliteti askeze, koji kasnije ostaju prisutni i kod sv. Pavla i tijekom povijesti tradicije. Neke od tih konstanti koje uobličuju kršćansku askezu su, prema teologu karmelićaninu o. Federicu Ruizu (1933. – 2018.), sljedeće:
Askeza kao teologalni život. Zahtjevi i odricanja povezani su s ljubavlju prema Bogu, s radošću da se živi i djeluje u njegovoj službi. Punini zajedništva s Bogom prethode – i zahtjev su joj – odgovarajuća odricanja: tko želi imati zajedništvo s Kristom treba ostaviti sve i slijediti ga (usp. Lk 14, 33; 9, 23). Askeza je tako više motivirana teologalnim vrijednostima negoli moralnim i antropološkim; ne javlja se kao izdvojena, neovisna vježba. Općenito evanđeoska vizija bogatija je sadržajem i perspektivom: zajedništvo s Kristom, snažna zauzetost u službi Kraljevstva, zahtjevi bratske ljubavi itd.
U skladu s primljenom milošću. Zahtjevi koje nasljedovanje iziskuje konkretni su koraci veće vjernosti i razvoja poziva, a ne jednostavni koraci koji se ponavljaju. Odricanja čine sastavni dio života i izrastanja u pozivu.
Vjernost u pozivu. Budući da nisu objekt izravnoga promatranja, mrtvenja i odricanja u Isusovu i Pavlovu životu naizgled su manja negoli u životu neke osobe kasnijih stoljeća. Međutim, u stvarnosti njihova aktivna i pasivna odricanja su tvrđa, teža, trajnija i mnogo diskretnija: siromaštvo, umor, raspoloživost, odsutnost komoditeta. Više negoli prigodne asketske vježbe, sva je njihova egzistencija protkana vjernošću, hrabrošću i uzdržljivošću. Vrijednosti poziva uobličuju njihov način postojanja, osjećanja i življenja. U skladu s tim povezana odricanja više su izraz ljubavi i umjerenosti negoli mrtvenja.
Integralna askeza. Ona se provodi spontano na svim područjima: teologalnom, moralnom, psihičkom, fizičkom, osobnom, zajedničkom. Odluke slijediti Isusa, ostaviti dobra, suočavati se s neizbježnim poteškoćama itd. dovodi do dubokoga nutarnjega obraćenja s »radikalnim« vanjskim činima i gestama, tj. ponašanjem, i u vlastitom se životu stvarno i vidljivo prakticiraju riječi Isusove. U biti nema pravoga obraćenja ako slušanje riječi Božje nije dovelo do promjene vlastitoga načina mišljenja i djelovanja, tj. ako nije popraćeno konkretnim gestama »provođenja u praksi«.
Mrtvenje koje oslobađa. Borba i vježbe mrtvenja protiv korijena grijeha i privrženosti sjetilnosti nešto je što je i sam sveti Pavao iskusio. Taj čimbenik postat će temeljni u kršćanskoj askezi budući da zaraženost grijehom odnosno sklonost ka grijehu ostaje i nakon otkupljenja, nakon krštenja.
