Otkako je 13. ožujka 2013. postao rimskim biskupom, papa Franjo na mnogo je načina promijenio poimanje te uzvišene službe. Možda i najočitiji od tih načina tiče se njegova pozivanja na vlastita iskustva kako u usputnim susretima s vjernicima i putnim razgovorima s novinarima tako i u vatikanskim propovijedima i službenim crkvenim dokumentima. Od izbacivača i laboratorijskoga tehničara u Buenos Airesu preko provincijala argentinskih isusovaca sve do prvoga rimskoga biskupa iz Družbe Isusove i Južne Amerike, papa Franjo pozornost je brojnih ljudi neporecivo privukao upravo neposrednim dijeljenjem životnih iskustava, o kojima se – zahvaljujući i transformativnomu utjecaju društvenih mreža – raspreda šire nego što je to bio slučaj i s jednim dosadašnjim papom.
Doda li se tomu činjenica da se kao nikada u povijesti iz Papinih pastoralnih i personalnih odluka beziznimno iščitavaju njegovi teološki ili socijalni korijeni – s neizbježnim »učitavanjima«, što dobronamjernima, što zlonamjernima – malo je koga mogla iznenaditi vijest da je papa Franjo svoju memoarističku »oporuku« odlučio objaviti prije smrti. Naslovljena »Nadaj se«, autorizirana autobiografija pape Franje, koja je nastajala od 2019. u susretima s novinarom Carlom Mussom, u utorak 14. siječnja ugledala je svjetlo dana u više od 80 država svijeta. No njezin dolazak – koji se i u hrvatskoj nakladi »Znanja« iščekuje u veljači – ipak je svojevrsno iznenađenje po tonu koji je dao proslavi jubilarne 2025. godine.
Autobiografija – putna torba jubilejske Crkve
Naime, papa Franjo i Svetu je godinu posvetio razmatranju »nade koja ne postiđuje«, zbog čega na tristotinjak stranice Franjine autobiografije svakako vrijedi prepoznati ne samo povijesnu leću za promatranje njegova pontifikata, nego i svojevrstan putokaz za proslavu novoga jubileja. Potvrđuju to i riječi koje je sam Papa zapisao povodom izlaska knjige: »Autobiografija nije naše privatno pismo, nego putna torba. A sjećanje nije samo ono što pamtimo, nego i ono što nas okružuje. Ne govori samo o onome što je bilo, nego o onome što će biti.« Opravdano je stoga zapitati kakva nada izvire iz Papine »putne torbe« – i na kakav put u jubilarnoj godini poziva Crkvu kojoj je Franjo na čelu.
Odgoda koja je spasila obitelj
Zanimljivo, odgovor na to pitanje započinje 1927., i prije rođenja Jorgea Bergoglia – pripoviješću o katastrofalnom brodolomu talijanskoga broda »Princeza Mafalda«, koji je Papina obitelj izbjegla Božjom providnošću. »Moj djed i baka i njihov sin jedinac Mario, mladić koji će potom postati moj otac, kupili su kartu za tu dugu plovidbu, za taj brod koji je iz luke Genova isplovio 11. listopada 1927. za Buenos Aires. Ali nisu se ukrcali. Koliko god se trudili, nisu uspjeli navrijeme prodati imovinu. Obitelj Bergoglio protiv je svoje volje nakraju morala zamijeniti kartu i odgoditi odlazak u Argentinu. Zato sam ja sad ovdje. Ne možete ni zamisliti koliko sam puta zahvaljivao Božjoj providnosti«, prisjeća se papa Franjo.
Kako je Papa »zakasnio na svijet«
Autobiografija na mnogo mjesta odiše upravo zahvalnošću na djetinjstvu i mladosti provedenima »na broju 531 ulice Membrillar«, u običnoj četvrti srednjega staleža i niskih kuća, ali i u atmosferi povjerenja u druge i budućnost mlade zemlje rođene »na nepreglednoj i pustoj ravnici iz jedne od najzabačenijih i perifernih kolonija golema španjolskoga carstva«. Takve je naravi i njegov duhoviti izvještaj o vlastitom »kašnjenju« na svijet: »Doktor Scanavino je pregledao majku, umirio je… a onda, i o tome se često naveliko pričalo na našim obiteljskim okupljanjima, sjeo joj je na trbuh, pritiskao, ‘poskakivao’, ne bi li potaknuo porođaj. I tako sam došao na svijet, na dan svetoga Lazara iz Betanije, prijatelja kojega je Isus uskrisio iz mrtvih.«
»Suvremena Magdalena«
S Papina gledišta, naime, takve »sitnice« nisu ni sitne ni slučajne, o čemu svjedoče i njegovi opisi svijeta gdje jedni pokraj drugih žive »Rusi« (Židovi), »Turci« (Sirijci, Libanonci, Iračani i Palestinci) i »Tanos« (Talijani), pobožne vezilje i elitne prostitutke, zatvorenici i razočarani župnici. Papa ne samo da ne »preskače« svoje susrete s njima: on i iz njih iščitava znakove nade. »Prođu godine kadli jednoga dana, već sam bio pomoćni biskup Buenos Airesa, zazvoni telefon u biskupiji: treba me la Poróta [prostitutka]. (…) ‘Hej, zar se ne sjećaš? Saznala sam da si postao biskup, voljela bih te vidjeti!’ (…) ‘Znaš,’ kaže mi ona, ‘posvuda sam radila kao prostitutka, i u Sjedinjenim Državama. Zaradila sam novca, onda sam se zaljubila u starijega muškarca, bio mi je ljubavnik, a kada je umro, posve sam promijenila život. Sad imam i mirovinu. I odlazim kupati starce i starice po staračkim domovima, one koji nemaju nikoga da se brine o njima. Na misu ne idem baš često, ja sam sa svojim tijelom svašta radila, ali sad se želim brinuti o tijelima koja nikoga ne zanimaju.’ Suvremena Magdalena.«
Učiti od sirotinje
Autobiografija otkriva koliko je Papin san o Crkvi koja poput Magdalene služi »na periferiji« plod sličnih ranih iskustava u villas miserias, argentinskim sirotinjskim četvrtima. »Države ondje nikada nije bilo, a kada je država odsutna četrdeset godina, ne daje krov nad glavom, struju, plin ni javni prijevoz, nije nezamislivo da će se umjesto nje uspostaviti paralelna organizacija. S vremenom je droga počela kolati u golemim količinama, a s drogom je došlo i nasilje i raspad obitelji. (…) Tko god kaže da je religija opijum za narod, umirujuća priča koja služi otuđenju ljudi, trebao bi najprije u obilazak villas: vidio bi kako je ondje zahvaljujući vjeri i pastoralnomu i civilnomu zauzimanju ostvaren nevjerojatan napredak, unatoč golemim teškoćama. (…) Na svoje bi se oči uvjerio da je, baš kao i vjera, svaka služba uvijek i susret i da prije svega mi možemo mnogo toga naučiti od sirotinje.«
»Ne želim biti sladoledar!«
Najvećim bogatstvom knjige čine se životni susreti o kojima Papa nerijetko prvi put progovara, kao što je slučaj sa sudbinama dvojice Papinih prijatelja koji su još u djetinjstvu postali ubojice (»Ljudski je um katkada nedokučiva zagonetka«) ili s tragičnom smrti njegova oca Marija na utakmici Papina omiljenoga nogometnoga kluba San Lorenzo. S jednakim se simpatijama tako pripovijeda o susretu s argentinskim književnikom Jorgeom Luisom Borgesom (»Bio je agnostik koji je svake večeri izgovarao Očenaš jer je tako bio obećao majci i umro je uz sakramente«) i s iračkim ajatolahom Al-Sistanijem, tijekom kojega su spriječena i dva atentata na Svetoga Oca.
Redci o papi koji se već na početku svojega pontifikata suočava s »velikom bijelom kutijom« punom dokumenata o zlostavljanju i korupciji pritom se izmjenjuju s nostalgičnim sjećanjima bivšega nadbiskupa Buenos Airesa na slobodne šetnje ulicom i pizzu pod vedrim nebom, dok se oštra kritika sekulariziranoga tradicionalizma (»krutost koju često prati otmjeno i skupocjeno ruho«) zrcali u duhovitom odbijanju crvenih papinskih cipela i bijelih hlača (»Ne želim biti sladoledar!«).
Nemir i radost »dvostrukoga« Pape
Unatoč brojnim kritikama – od toga da »Nadaj se« ponovno prešućuje Papin dvogodišnji »izgon« sa službe isusovačkoga provincijala do toga da se u knjizi malo govori o utjecaju Drugoga vatikanskoga koncila na Latinsku Ameriku ili o teologiji Romana Guardinija – čini se da Papina autobiografija umnogome uspijeva zahvatiti »dvostrukost« Svetoga Oca. Ne samo paradoks čovjeka koji zbog zavjeta ne gleda televiziju, ali mu članovi Švicarske garde dojavljuju rezultate utakmica, nego i trajnu napetost pastira koji napominje da su »u Crkvu svi pozvani, i ljudi koji su rastavljeni, i ljudi koji su homoseksualci, i ljudi koji su transrodni« dok istim glasom osuđuje rodnu ideologiju i surogatstvo. »Nemirni i radosni. Takvi moramo biti mi kršćani«, zaključit će sam Papa valjanim putokazom jubilejske nade.
Prva papinska autobiografija?
