U čovjeku stvori neku nelagodu već sama pomisao na Boga koji bi bio nemoćan. Bog ne bi trebao biti nemoćan, bez snage i jakosti. Ipak Bog u Isusu Kristu upravo se takvim doživljava u čovjekovim očima – nemoćni Bog. Evanđelisti, a onda i ostali novozavjetni spisi, tu su ideju razvili do savršenstva.
Jezgra evanđeoskih izvještaja tako je muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, a ne može se čovjek oteti dojmu da je središnji ili pak jedan od temeljnih naglasaka poslanica sv. Pavla upravo govor o Bogu koji je nemoćan. Začuđujuća je to činjenica jer dobar poznavatelj grčko-rimske kulture, u kojoj i nastaju novozavjetni spisi koji u središtu imaju prikaz lika i djela Isusa Krista, znat će da je takva ideja strana navedenomu kulturnomu miljeu.
Slab i izmučen Bog
Za Grke su bogovi bili snažni, lijepi i lišeni odveć banalnih briga koje muče ljude na zemlji. Njihova je izdvojenost od svijeta išla do te mjere da su bogove uvijek gledali gore, na Olimpu. Ako bi pak i silazili među ljude, nisu se htjeli toliko prljati ljudskošću osim tek da možda zadovolje svoje strasti. No njihov život na zemlji uvijek je bio nezgrapan i čudnovat. Rimska je kultura na temelju iste religijske baštine svoje bogove prikazivala na jednako čudesan način. Bogovi i božice bili su nešto drukčije od ljudi koji su stanovali pokraj Tibera.
Pod tim se vidom sve čudesnijom i nevjerojatnijom čini teza o Bogu koji bi bio nemoćan, slab i mali Bog. A baš takav prikazao se u liku Isusa Krista te je taj teološki ili duhovni motiv stavljen pred vjernike dok slavljem Nedjelje muke Gospodnje ulaze u proslavu središnjih otajstava svoje vjere u Velikom tjednu. Sva će stoga liturgijska čitanja na Cvjetnicu pjevati tu svečanu poemu o slabom i izmučenom Bogu. Vrijedi stoga upitati se zašto je to tako i kako u skladu s tim doći do otkrića središnje duhovne poruke za sebe i svoj život.
Istinska slika Boga
Izvještaji o muci Gospodnjoj, a na jednak način i tekst iz poslanice Filipljanima, prikazuju Boga koji je malen, ponizan i bolno nemoćan. Razlog jest činjenica da se u liku Isusa Krista kristalizira istinska slika Boga na vrlo realan te ni u kojem slučaju mitološki način. Jer čovjek koji te tekstove osluškuje može im vjerovati.
Krist kao istinski čovjek izložen je bolima i patnjama u tijelu na jednak način kao i svatko tko ima tijelo. Imati tijelo tako je s jedne strane nešto čudesno i veliko, a s druge strane nešto bolno. Ponekada čovjek i ne promišlja o tome, nego svojemu životu pristupa odveć banalno. Iz iste banalnosti često ne može shvatiti ni Boga koji je sebe prikazao u liku Isusa Krista u tijelu na posve ljudski te time običan način. Bog je to koji nije supermen. On nema neke velike moći osim snage koju mu daruje Bog Otac. No kako bi ta moć bila istinski aktualna, mora proći kroz bol i patnju.
Svoju snagu i autoritet Krist zadobiva dragovoljnim prihvaćanjem boli i trpljenja. Ne traži da mu netko daruje vlast, nego ulazi u prostor čudesne snage tako što dopušta biti običan, jednostavan i malen. Time pokazuje da je istinski Bog jer svi novozavjetni spisi prikazuju Isusa na način da ističu njegovu patnju i žrtvu predanja. U njoj vide istinsku jakost, a ne slabost. Čini se sve suprotno onomu kako je čovjek danas naučio razmišljati i gledati na život.
Zašto čovjek pati?
Čovjek danas, čini se, ne želi biti malen, nego velik: teško mu je prihvatiti bol i žrtvu; o duhovnosti križa on nerijetko govori jer traži biti oslobođen; moli za oslobođenje od križeva i teškoća života jer u njima ne vidi neki veliki smisao. Živeći tako, promašuje otkriti i sam Božji lik jer bira druge putove, putove koji se protive žrtvi i odricanju. Najzad ipak opet biva izvrgnut paradoksu jer na istim putovima susreće i bol, no sada ta bol i patnja više nemaju smisla. Patnje su to i boli koje nisu osmišljene te samim time čovjek gubi smisao i volju za životom samim.
Kristova muka uči s druge strane da se bol treba osmisliti te na taj način istinski prihvaćena može uistinu biti plodonosna. No da bi to bilo moguće, čovjek se treba u poniznosti zapitati zašto pati. Patim li zbog svoje gluposti i tvrdoglavosti koja mi priječi da mijenjam svoj život nabolje? Patim li zbog krivnje drugih ljudi te sam bolno usredotočen na proglašavanje njih krivim za svoje boli? U prvom će slučaju biti nuždan zaokret, tj. molitva Bogu za milost promjene života. U drugom će pak slučaju, umjesto zagledanosti u bol i one koji ju stvaraju, biti važno više gledati na Krista i snagu koja od njega dolazi u svim patnjama života.
Kršćanstvo malenoga i slaboga Boga
Skromni i slabi Bog uči svakoga vjernika putu prihvaćanja patnje i boli te istinskomu kršćanstvu koje ima smisla jedino s Kristom, a ni u kojem slučaju bez njega. No takvo kršćanstvo u sebi nužno uključuje žrtvu i bol jer je to način kojim Bog čovjeku pokazuje da mu je istinski potreban. Nošenjem osobnih životnih križeva svaki vjernik dozrijeva na putu svojega osobnoga rasta u vjeri. Ne traži od Boga da ga oslobodi križeva, nego od njega moli milost osmišljavanja prostora svojih patnji. Time kršćanstvo dobiva na dubini, a svaki kršćanin ulazi u zreliji i dublji odnos s Bogom. To je kršćanstvo malenoga i slaboga Boga. Baš kakav je i svaki iole zreli kršćanin.
