Pomalo je čudno, ili bolje reći neuobičajeno, započelo Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru. Kraj studenoga, nema gledanja na velikim javnim prostorima, učenici su vezani školskim obvezama. Dio je neuobičajenoga i zemlja domaćin, Katar, za zapadnjake uvijek čudni spoj demokracije i islamskoga prava kojemu je i ustavom zajamčen status glavnoga izvora zakonodavstva. Nogomet u Kataru nije dio popularne kulture na način na koji je to u mnogim drugim zemljama, a organizacija svjetskoga prvenstva više je stvar imidža bogate zemlje, koja si je mogla priuštiti na organizaciju događaja potrošiti vrtoglavih 220 milijarda dolara, triput više nego što je utrošeno na organizaciju svih prvenstava od 1990. godine do danas zajedno, njih osam. Sve je to u prvim danima održavanja prvenstva stvorilo dojam da je za mnoge jedan od najpopularnijih globalnih športskih događaja izgubio svoju čar, onu magiju koja svake četiri godine ponese i mnoge koji o nogometu znaju malo ili ništa te ih on u druga vremena uopće ne zanima.
Onda se počelo igrati – i čar se polako ali sigurno počela vraćati. Televizijski prijenosi i prilozi o navijačima na ulicama pokazuju da je i bez potoka piva moguće radovati se i tugovati s uspjesima ili porazima nogometnih ambasadora vlastite zemlje.
No u danima uoči početka prvenstva, pa i prvih dana nakon njegova početka, dobar dio pozornosti privuklo je pitanje kapetanskih traka u duginim bojama. Riječ je o inicijativi »One love«, »Jedna ljubav« koju je prihvatilo sedam od deset europskih reprezentacija kako bi time izrazili potporu LGBT osobama koje su u Kataru izvan zakona. Točnije, izvan zakona su svi spolni odnosi izvan braka, pa tako i između dviju osoba istoga spola. Kazna može ići do sedam godina zatvora, no u praksi rijetko dođe do sudskih postupaka. Više je riječ o zakonu koji pokazuje kakvo je ponašanje za društvo u zemlji neprihvatljivo. Iz medijskih prikaza, koji također prenose i izjave homoseksualaca te posebno onih koji sebe definiraju kao transrodne osobe, dade se zaključiti da oni koji javno manifestiraju takvo ponašanje mogu računati s ozbiljnim pa i okrutnim policijskim represalijama.
No već činjenica da ni sve europske momčadi nisu prihvatile inicijativu daje naslutiti da je stvar složena i da su u isticanju LGBTQ simbola prepoznale ne samo potporu osobama koje često uistinu trpe nasilje, nego prije svega potporu jednoj globalnoj političkoj agendi koja sve više nastoji ući u sve pore društva, pa eto i u nogomet. Hrvatska i Srbija odbile su sudjelovati u inicijativi, a Poljska je prihvatila ideju, ali ne i sadržaj: željela je nositi boje ukrajinske zastave, ističući tako svoje viđenje o tome s kim se danas uistinu i prije svega potrebno solidarizirati. Na kraju je presudila FIFA na sebi svojstven način, držeći se granica nogometnoga igrališta: kapetan koji bude nosio traku mimo organizatorovih standarda bit će u startu kažnjen žutim kartonom.
Zagovaratelji inicijative »One love« nisu krili razočaranje. A onda su se, kao da je riječ o manje važnim prilozima koji potvrđuju glavni argument, počeli nabrajati i ostali grijesi Katara: odnos prema stranim radnicima iz siromašnih azijskih zemalja, od kojih je prema izvještaju britanskoga »Guardiana« 6,5 tisuća ostavilo kosti na gradilištima stadiona i druge infrastrukture za Svjetsko nogometno prvenstvo, nejednakost žena, koruptivne afere vezane uz dobivanje organizacije globalnoga športskoga događaja. Mnogi su došli do zaključka da Kataru nikada nije ni trebalo povjeriti organizaciju.
Kad je riječ o Katoličkoj Crkvi, treba reći da broj njezinih predstavnika koji su se oglasili o temi 22. Svjetskoga prvenstva u nogometu nije bio odveć velik. Osim pape Franje, koji u događaju vidi prigodu za susret naroda i kultura, a time i još jednu prigodu za izgradnju mira u svijetu, uoči početka svjetskoga prvenstva upravo se o političkim i društvenim aspektima zemlje domaćina službeno izrazio biskup Passaua Stefan Oster, koji je zadužen za športska pitanja u Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Natječući se i dobivši domaćinstvo »kako bi istaknuo svoje međunarodno značenje i stekao reputaciju«, Katar je na neki način pristao i na to da bude izložen reflektorima svjetske javnosti. Stoga su kritike legitimne, uključujući i one na simboličkoj razini, »ako ih ne određuje samoprezentacija i osjećaj moralno-kulturne nadmoći«. »Kao i druge zemlje na Arapskom poluotoku, i emirat Katar u posljednjim je desetljećima zahvaljujući svojemu bogatstvu naftom i plinom katapultiran u novo doba. Danas ondje koegzistiraju konzervativno-tradicionalno islamsko društvo i gospodarska hipermodernost. Bilo bi nepravedno u opravdanom kritiziranju upitnih stanja ispustiti iz vida te posebne prilike«, poručio je njemački biskup.
Posebno se usredotočio na stranu radnu snagu u zemlji. »Osamdeset i osam posto stanovništva koje boravi u Kataru su stranci. Oni imaju malo prava i podliježu strogomu zakonskomu okviru koji se uvelike zasniva na ovisnosti o poslodavcu«, napisao je. U međuvremenu se stanje popravilo kako na području radnoga zakonodavstva tako i na području sigurnosti. Ipak, još je uvijek daleko od prihvatljivoga, također i zbog neprovođenja zakona i nedostatka primjerene kontrole. »Mnogi mrtvi i ozlijeđeni ostaju kao mračna strana monumentalne gradnje, koja zbog sjaja sagrađenih borilišta ne smije pasti u zaborav«, napisao je biskup.
Ostale je problematične točke sažeo u nekoliko rečenica: »Žene su u Kataru i dalje u drugom planu. Neislamskim religijama, uključujući i kršćanstvu, koje su snažno zastupljene među imigrantima, sloboda je dana tek u ograničenoj mjeri. Spolne manjine izložene su kaznenomu progonu. Sve je to (ne samo iz zapadne perspektive) izraz represivnoga državnoga i društvenoga poretka, koji se mijenja tek polako.« Govoreći o useljeničkoj radnoj snazi, jednu je skupinu biskup Oster posebno istaknuo: »Posebno se teškim smatra stanje zaposlenica, koje često rade izolirane i teško mogu provesti svoje prava u odnosu na poslodavce.«
Na sudbinu useljenica koje rade kao kućne pomoćnice kod više ili manje bogatih domaćih obitelji, često po petnaest ili više sati na dan, sedam dana u tjednu, za uobičajenu plaću u protuvrijednosti od 230 eura, upozorila su njemačka Papinska misijska djela – Missio. Broj takvih žena procjenjuje se na 173 tisuće. Posebno je zabrinjavajuća tvrdnja da devet od deset kućnih pomoćnica doživi neki oblik spolnoga nasilja od strane domaćina, uključujući i silovanja u pravom smislu riječi. Ako silovatelje prijave, žene riskiraju optužbu i osudu za spolno općenje izvan braka.
