Slučajnomu zagrebačkomu šetaču na trasi »Povorke ponosa«, održane prve lipanjske subote, više od očekivano šarenih rekvizita pogled bi svakako privukao jezik transparenata koje su nosili mahom mladi hodači. Naime, upadljivo je velik dio natpisa koji progovaraju o najintimnijim ljudskim stvarnostima – spolnosti, ljubavi, obitelji – bio na engleskom jeziku. Iz više je razloga to otužan, no bez sumnje i snažan pokazatelj da se temeljna uvjerenja o svijetu i čovjeku ni danas ne prenose izravnom razmjenom informacija, o kakvoj mašta obrazovanje, nego posredovanjem kulturnih sadržaja, koje mladi ljudi uglavnom »konzumiraju« na engleskom. Pokuša li se na tom tragu povodom blagdana najdubljega kršćanskoga otajstva – Trojstva – shvatiti kojim jezikom govore transparenti o Bogu u hrvatskim dušama, od živih teoloških čarki koje su u domaćim vjerskim medijima pratile svibanj uputnije bi bilo zaviriti u naoko mrtve kulturne sadržaje – knjige. Svaka se priča o Bogu, doduše, napaja nekakvom teologijom, no za Boga – ili protiv njega – opajaju tek priče.
Jedna je takva priča iz pera žanrovski nesumnjivo najsvestranijega hrvatskoga pjesnika Stijepa Mijovića Kočana (Đurinići kraj Konavala, 1940.), naslovljena »Bože moj«, izišla u veljači u izdanju nakladničke kuće »Alfa« – začudo, u biblioteci »Dobra proza«. Začudo – jer dva mjeseca kasnije ta je knjiga na Šimićevim susretima u Grudama nagrađena »Antunom Brankom Šimićem« za poeziju. Nesporazum će se možda umanjiti navede li se da Kočanova knjiga doista sabire 90 nenaslovljenih proznih »promišljanja«. No da je ipak riječ o punokrvnoj poeziji, i brže od besprijekorna ritma Kočanovih rečeničnih kadenca odat će psalmični začetak »Bože moj« i himnični dočetak »uvijek i posvuda«, koji se ponavljaju u svakom njegovu zapisu. Ako bi zbog žanrovskoga paradoksa ta knjiga bila tek urednički kuriozitet, zbog motiva iz naslova koji se zrcali i u spomenutom formalnom sučeljavanju s kršćanskom tradicijom svakako je vrijedna šire katoličke pozornosti. A nakon što se pročita autorov proslov ispostavit će se da je vrijedna – i opreza.
Naime, makar se u proslovu tvrdi kako pjesnikovim putom prema Svevišnjemu hode »svi, u svim vjerama, oduvijek i posvuda«, Kočanov je hibrid prozne poeme, novinskoga komentara i duhovnoga memoara krcat neumoljivim osporavanjima baš svega što nije pjesnikova vjera. Nju bi pak najjednostavnije bilo opisati pokrštenim panteizmom, no namjesto šture definicije, njezin će nauk prikladnije ocrtati ulomak petoga pjesnikova zapisa. »Bože moj, učili su me, ne i naučili, da u početku bi Riječ, da u Knjizi tako piše, ali znam da nije tako, hvala Ti na tomu što si mi omogućio doznati da Te niti knjiga ne doseže i da u početku nije bila Riječ iz jednostavna dokaza jer nije bilo početka, niti ga ima niti ga ikada može biti u milijardama kojekojih sitnih početaka bilo čega (sustavâ u svemiru ili onih na zemlji, mirotvorstava, ratovanja, narodâ, državâ, idejâ, pokretâ, preokretâ…).«
Kočanov je Bog iznad svemira, no sav sadržan u njemu; stoga i vraga on opjevava tek kao nepravilnost koju je sam čovjek vlastan ukloniti. Iz te temeljne duhovne naivnosti provire čitav koloplet pjesnikovih poetskih opsesija. Postanak svemira i povijest Hrvatske, ali i vlastita prošlost sablažnjena podjednako katoličkim svetotržjem i komunističkom bogohulom: sve je u Kočanovu utučenom slavopoju u isti mah i grozomorno i prihvatljivo; svojemu Bogu on se klanja »svjestan i tužan«, trajno se predajući drugima makar priznaje: »Ništa i ne poboljšavam i ne mijenjam.« Nije tajna da brojne snažne pojave hrvatske poezije nisu bile nadahnute toliko kršćanskim pravovjerjem ni ateističkim bezvjerjem koliko inovjerjem, no odavno se u njoj nije pojavila duša koja bi bez zadrške zabilježila svu jezu svoga odraza u zrcalu panteističkoga Boga, skrivena u svemiru. Isto je to zrcalo koje posjeduje i agnosticizam – sve uvrježeniji i u Hrvatskoj, osobito među mladima – makar se u njemu odbija dokraja ogledati.
Samo u trenutcima kada kuša proniknuti u tamu velikoga praska, Kočan prihvaća da mu je Bog možda ipak izmaknuo; takvim neočekivanim obratom i završava »Bože moj«. Neočekivano, mjesec dana prije te zbirke u hrvatskoj se javnosti pojavila knjiga koja veliki prasak već u naslovu povezuje s Bogom. »Božja jednadžba« Michija Kakua (San Jose, 1947.), američkoga fizičara japanskoga podrijetla, popularno je znanstveno štivo u izdanju zagrebačke »Planetopije« koje prosječnomu čitatelju opisuje nastojanja ljudskoga roda da dođe do matematičke jednadžbe koja bi objasnila nastanak svemira. Premda uvelike pati od tipičnih mana agentskoga publicističkoga štiva – anegdotalnosti, površnosti i odsječnosti – Kakuova knjiga ipak donosi vrijedne uvide ne samo u povijest fizike, nego i u njezine današnje zamisli. A one u mnogočemu zahtijevaju i više od vjere u Boga.
Naime, Kaku, koji smatra da ideja o višestrukim svemirima koju je istraživao može pomiriti kršćanski i budistički pogled na postanak svijeta, u teoriji kvantne gravitacije vidi i mogućnost da čovječanstvo »izbjegne drugi zakon termodinamike i pobjegne u neki mnogo topliji svemir«. Drugim riječima, konačni cilj suvremene fizike ne bi bio ispravno opisati zakone smislenoga svemira, nego otkriti put do smislenoga života u nekom ispravnijem svemiru. Ako Boga uopće ima, poznati je svemir i tako osudio na besmislenu propast u »velikom hlađenju«. Makar mu scijentistički materijalizam ne pruža mnogo izbora između brutalnosti ateizma i bljutavosti deizma – bolesti koje već stoljećima iscrpljuju intelekt Zapada – Kaku se, kao i Kočan, ipak pohrvao s Akvinčevim dokazima Božje opstojnosti, u kojima ga je opčinila – ljepota. »Mene neizmjerno zadivljuje da svi fizikalni zakoni našega svemira mogu stati na list papira. S obzirom na iznimnu kratkoću toga lista papira, teško je izbjeći zaključak da je sve to unaprijed isplanirano, da se u tom elegantnom dizajnu nazire djelovanje kozmičkoga dizajnera. Po meni je to najjači argument za postojanje Boga.«
Upravo na ispitu ljepote pada teorija struna, među čijim je utemeljiteljima i sam Kaku, a koja postanak svih čestica u svemiru nastoji objasniti strunama što se protežu u čak 11 dimenzija. Osim što je takvu zamisao, jasno, nemoguće ispitati, razmatranje 11 dimenzija izmiče i jednostavnosti koju sam Kaku naziva obilježjem svih istinskih znanstvenih spoznaja. No iako nakazna u svojoj nezornosti, ta se zamisao moderne znanosti možda i najviše približava složenosti metafizičkoga i teološkoga govora o Bogu. Krug se tu tek prividno zatvara: jer dok Kakuov i Kočanov primjer dokazuju da su i znanost i umjetnost nemoćne u izravnom predočavanju Boga i njegovih djela, Crkva je od Krista baštinila način poimanja i izricanja koji Boga i božansko dotiče, a da ih ne skrnavi niti skriva – prispodobe. I dok Trojstvo čovjek ni danas ne može jasno izreći, crkveni su oci u trima prispodobama iz 15. glave Lukina evanđelja jasno poimali znakove Sina, Duha i Oca. Znanosti i umjetnosti jezik prispodoba može tek obnoviti nadahnuće u potrazi za ovozemaljskom istinom. No prispodobe Crkvu bez prestanka opominju da vječnu istinu mora naviještati jezikom kojim ljudi progovaraju – o onom najintimnijem.
Tradicija prispodoba u Hrvatskoj seže sve do početaka pismenosti, a svojim ju je doprinosom osobito obogatio Otac Hrvatske Književnosti. Godine 2022. navršava se i 30. obljetnica prvoga suvremenoga prijevoda »Pedeset priča« Marka Marulića, koje je s latinskoga izvornika iz 1510. u izdanju Splitskoga književnoga kruga preveo Branimir Glavičić. Donosimo znakovit ulomak tek jedne Marulove prispodobe naslovljene »O čitanju svjetovnih knjiga«: »Kad gumno napuni zrelim požnjevenim žitom, dobar ratar cijelu gomilu odjednom mlati i drobi. Potom odjeljuje pljevu od žita, pa žito pokupi za sebe u žitnice, a pljevu ostavi za krmu stoci.«
