Sve do razdoblja 15. i 16. stoljeća prikazi Majke Marije bili su uglavnom europski fenomen, a ona je na njima i po svojoj antropologiji bila Europljanka. Prikazana je kao mladolika žena, duge kose, svijetle boje kože, rumenih obraza te oblih i nježnih crta lica, odjevena u duge svjetlucave halje žarkih boja, a na glavi ima veo ili krunu. Tek u razdoblju velikih geografskih otkrića i prvih europskih kolonijalnih avantura u Novom svijetu započinje i povijest umjetničkih prikaza Majke Božje u kulturama drugih kontinenata.
Kao »prvu među jednakima« svakako treba istaknuti Gospu od Guadalupea. Prema predaji Gospa se ukazala mladiću Juanu Diegu u prosincu 1531. godine te mu se na njegovu astečkom jeziku obratila četiri puta, tražeći da se na brdu gdje se prethodno štovala astečka božica plodnosti izgradi crkva. Gospa od Guadalupea na prvu ima mnoge »europske« elemente – nosi dugu svjetlucavu bijelu haljinu, a plavi veo od glave spušta se do poda. Okružena je zlatnim zrakama svjetlosti koje vrlo jednostavno govore da je ona Majka svjetlosti, pravoga Boga, a prikazana je kao trudnica koja moli. No tek detaljan pogled na njezino lice otkriva i svojevrsnu antropološku posebnost. Naime, Gospa od Guadalupea je mestikinja (izraz kojim se opisuju potomci američkih Indijanaca i bijelaca), lice joj je okruglo, koža tamnije puti, a oči su netipično krupne. Ubrzo nakon njezina ukazanja milijuni su se indijanskih starosjedilaca, potomci Asteka, Maja i Inka, pokrstili i izmiješali s doseljenim Španjolcima i drugim europskim narodima.
Lik Gospe vrlo je brzo prošao kroz proces inkulturacije i u drugim dijelovima Latinske Amerike i Karipskoga otočja. Među katolicima na Kubi posebno se časti Gospa od Milosrđa koja u mnogim kiparskim ili likovnim prikazima ima smeđe lice i fizionomiju mulatkinje, iako je odjevena kao »klasična« Gospa, s dugom bijelom haljom i plavim velom ili u dugoj ružičastoj halji na koju se nadovezuje raskošni tirkizni veo. Prema lokalnoj legendi tri su roba (dva Indijanca i crnac) u 17. stoljeću usred velike oluje na moru nedaleko od Kube pronašla čudotvorni kipić Gospe s natpisom »Ja sam Gospa od Milosrđa«, koji su izvadili iz vode i uspjeli doći živi do kopna. Kubanski katolici za Gospu od Milosrđa govore da je ona bila simbol njihove nacije i prije nego što je uopće postojala kubanska nacija.
Među »neobične« Gospe na prostoru Sjeverne Amerike ubraja se i djelo američkoga redovnika o. Johna Giulianija koji je napustio studij umjetnosti te se zaredio početkom šezdesetih. U slikarstvu se kasnije služio svojevrsnom katoličko-indijanskom ikonografijom da bi prikazao Isusa, Gospu i svetce u domorodačkom ruhu. Jedno od njegovih najcjenjenijih djela prikaz je Gospe s dječakom Isusom u naručju, ali kao pripadnika indijanskoga plemena Choctaw, koji su nastanjivali dijelove današnje Alabame, Floride, Louisiane i Mississippija. Osim klasične indijanske fizionomije lica, Isus i Marija prikazani su u tradicionalnoj indijanskoj nošnji.
Nekoliko dojmljivih likova Gospe predstavljenih u lokalnom antropološkom i kulturnom kontekstu može se pronaći i u Africi. Među njima posebno odskače ikona Gospe od Soweta u Južnoafričkoj Republici. Naslikao ju je umjetnik Laurence Scully 1973. godine na poticaj lokalnih novina »Star« kako bi se prodajom slike namaknula sredstva potrebna za obrazovanje siromašnoga i potlačenoga crnačkoga stanovništva. Ona je ubrzo darovana crkvi Kraljice Svijeta u Johannesburgu koja u narodu slovi i kao »katedrala naroda« zbog svoje važnosti u borbi protiv aparthejda. Na slici je Isus prikazan kako desnom rukom čini prilično netipičnu gestu kada je riječ o sakralnoj ikonografiji, a to je slovo V kao znak pobjede.
U bazilici Navještenja u Nazaretu svoj doprinos posebnim mozaikom dali su i katolici iz Japana. Njihova Gospa vitka je mlada Azijka, uskoga bijeloga lica, koji upotpunjuje duga ravna crna kosa. U naručju drži maloga Isusa, a oboje su odjeveni u tradicionalne japanske halje – kimona.
Mozaik je načinio umjetnik Luca Hasegawa sredinom 20. stoljeća. Isti umjetnik izradio je i fresku koja krasi strop crkve svetih Japanskih mučenika u Civitavecchiji, mjestašcu uz obalu srednje Italije. Uz Gospu Azijku s Djetetom Isusom nalaze se i likovi dvojice sv. Franja – Ksaverskoga i Asiškoga. Iako su i u tom prikazu Marija i Isus odjeveni u kimono, bijeli veo na Gospinoj glavi u fresku unosi i zapadnoeuropske motive.
I na »kraju svijeta«, među maorskim starosjediocima Novoga Zelanda, domaća je kultura prilagodila kršćansku ikonografiju vlastitomu povijesnomu kontekstu. Prve katoličke misije na Novom Zelandu uspostavljene su sredinom 19. stoljeća, a u tim godinama nastaju i drvene figure »tekoteko« koje predstavljaju Djevicu Mariju koja drži maloga Isusa u naručju. Njihova su tijela posvuda rezbarena, a riječ je o maorskim tradicionalnim tetovažama »moko«, koje su mogli nositi samo važni članovi zajednice, uglavnom muškarci. Od smeđega drva posebno, čak i pomalo zastrašujuće, odskače bjelina Gospinih očiju koje su izrađene od školjaka, pa i ne čudi da prvi katolički misionari nisu objeručke prihvatili takve figure kao vjerske izričaje Maora, nego su smatrali da je riječ o poganstvu i idolatriji. Tako su figure »tekoteko« do današnjih generacija očuvane uglavnom zahvaljujući muzejima, no nekoliko maorskih figurica Djevice s Isusom u naručju ipak je »pozdravilo« i papu Ivana Pavla II. prigodom njegova pohoda Novomu Zelandu 1986. godine.
