Dragi makovci,
pred neki sam dan imao malo vremena i prolistao vašu lijepu dječju reviju “MAK”. Nije to samo list za djecu – to je stvarno za sve: djecu, mlade, pa i nas stare. Žao bi mi bilo da ga netko ne čita. To je prava životna enciklopedija – za svakoga čovjeka koji želi znati kako mora živjeti i što Bog želi od njega.
Čitajući o zlatnom jubileju “Maka”, među onima koji u njemu pišu i rišu pronašao sam i svoje ime – u rubrici “Pisma iz misija”. Bilo mi je drago, ali sam se i jako zastidio. Tako se dugo nisam javio. Oprostite mi, molim vas, ta u Godini smo milosrđa! Evo me sada k vama – jer to moram popraviti i nadoknaditi!
Pišem vam o neobično lijepom vjenčanju koje sam kao svećenik misionar doživio. Znam da je vjenčanje još daleko od vas djece, ali je ipak to normalna želja svakoga. Osim ako se tko sam odluči odreći vjenčanja poradi viših razloga i Božjega kraljevstva.
Pišem vama djeci i mladima jer u ovih svojih trideset i pet afričkih godina rijetko sam kad bio na tako lijepom vjenčanju! A imao sam ja svečanih vjenčanja bogataša, ali ovo je bilo vjenčanje jedne sirotice, Claudine, koju sam upoznao prije petnaestak godina u našem novom misijskom središtu Don Bosco danas, na jezeru Muhazi. Vrlo je zanimljiva njezina životna priča…
Rodila se na jednom od mnogih brježuljaka u Ruandi, zemlji s tisuću brda, na obronku jezera Muhazi, koje se prostire od nacionalnoga parka Akagera prema gradu Kigaliju. Rodila se u siromašnoj obitelji zemljoradnika. Mirno djetinjstvo pomutila je smrt njezine mame. Njezin se otac vjenčao s drugom ženom, koja je zahtijevala da prodaju kućicu i zemlju i presele se blizu njezinih roditelja. Nedugo nakon toga umro je i otac, a pomajka je protjerala njegovu djecu: njih troje, od kojih je najmlađa bila Claudine.
Vratili su se kod svoje tete, siromašne udovice. Živjela je sama u jednoj kućici s dvije koze. Uz svoju je kuću dala i za njih sagraditi kućicu od zemlje, pokrivenu lišćem banana. Nalazi se tik uz našu zanatsku školu Don Bosco danas, gdje imamo nedjeljom misu za vjernike iz toga kraja. Tu sam ju upoznao kao djevojčicu koja je dolazila na vjeronauk. Kao mala je djevojčica postala pjevačica i plesačica u dječjem zboru. Poslije je sudjelovala u svim vjerskim programima, bila je i čitačica na misi, voditeljica Pjevača Zvijezde, dirigentica dječjega zbora… Postala je stvarno jedna od animatorica u toj našoj filijali. Uz pomoć dobrotvora iz Europe, i ona je mogla pohađati i završiti osnovu školu. Nakon devet je razreda nastavila dvogodišnju formaciju za krojačicu u našoj zanatskoj školi. Prošle je godine dobila svjedodžbu i jednu šivaću mašinu na dar te tako osigurala svoju budućnost kao odrasla djevojka.
Mnogi su se mladići “vrtjeli” oko nje ne bi li zadobili njezinu naklonost, a ona je svoju ruku dala mladiću Jeanu Paulu iz naše velike župe. S njim se upoznala u župskim aktivnostima, posebno u organizaciji festivala mladih u župi i filijalama. Njega sam krstio prije osam godina, u zatvoru, kao obraćenika. Zato ćete razumjeti kako su bila dva velika razloga da prihvatim njihovu molbu da ih ja vjenčam. I da vam o njima pišem.
Bilo je to prvo svečano vjenčanje u našoj župskoj filijali, gdje služimo misu u jednom većem i za to pripravljenom razredu. Možete zamisliti koliko je došlo djece, mladih pa i starijih – svih koji su na razne načine bili povezani s Claudinom! Redovnice i njezine prijateljice sve su lijepo okitile, a mladence – svečano odjevene u posuđenu odjeću – pozdravili su i naši bubnjari. Misu su pjevali ujedinjeni zborovi djece i mladih. Claudine je čitala poslanicu sv. Pavla o tome kako žena poštuje svojega muža te kako muž mora ljubiti ženu kao samoga sebe, kao što Krist ljubi Crkvu. Ja sam pročitao evanđelje o prvom Isusovu čudu na svadbi u Kani Galilejskoj te ih pozvao da budu uvijek u svojem životu, u dobru i u zlu, zajedno s Isusom i Marijom.
Poslije mise, mladenci i njihovi prijatelji fotografirali su se u našem vrtu, čak i provozali u našem malom čamcu. U sumrak, uputili su se u svoj udaljeni novi dom. Tamo ih nije čekala svečana večera nego domaće piće za sve koji su ih ispratili. Ta koji bi siromah u Ruandi pripremio večeru za tolike goste!
Nadamo se da će Claudini i Jeanu Paulu i u siromašnom domu biti lijepo i da će biti sretni, jer istinsko je bogatstvo u ljubavi.
Don Danko Litrić
