Izaija opisuje svoje viđenje Boga koji »sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu«, a »skuti njegova plašta ispunjahu Svetište«. Cijeli je prizor smješten unutar jeruzalemskoga Hrama. »Svetište« (heb. Hekal) u Hramu je dvorana koja se nalazila ispred Svetinje nad svetinjama (heb. Debir). U Debiru se čuvao Kovčeg saveza s pločama na kojima je bilo ispisano Deset zapovijedi, a na ulasku u njega mali kadioni oltar. Hekal je bila veća prostorija u kojoj se nalazio osmerokraki svjećnjak, menora, i stol za prinesene kruhove. Dok je u Debir mogao ući samo veliki svećenik, i to jednom godišnje, na Dan pomirenja (heb. jom kippur), u Hekal su mogli ulaziti i ostali svećenici, osobito prilikom jutarnjega i večernjega prinosa kada na kadionom žrtveniku pred Debirom.
Izaija vidi Boga čije je prijestolje u Debiru, a haljine mu se prostiru kroz Hekal. Bog je okružen »serafima« (heb. »gorući«, »plamteći«), duhovnim bićima, koja slave osobitu liturgiju kličući: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama. Puna je sva zemlja slave njegove!« Izaija i na drugim mjestima naglašava Božju svetost, pa Boga često naziva i Svetcem Izraelovim. No i čovjek je pozvan da bude posvećen, a to znači izdvojen iz profanoga. Serafi koji kliču Bogu izriču ono što se moglo nazrijeti i u prethodnoj slici: kao što Božje haljine prodiru iz Debira u Hekal, tako i njegova slava ispunja svu zemlju, što je značenje i dima koji ispunja »Dom«, to jest Hram. Pred tako veličanstvenim viđenjem, a osobito pred svetošću Božjom, prorok spoznaje svoju grješnost i nečistoću. Usto, on je vidio »Kralja, Gospodina nad vojskama«, vidio je Boga, a Židovi su vjerovali da Boga nitko ne može vidjeti i ostati na životu. No jedan od serafa izvršava nad njim osobiti obred čišćenja i njegove su usne spremne za prenošenje Božjih riječi. Tek sada, kad je Izaija spreman, Bog postavlja pitanje: »Koga da pošaljem?«, a prorok bez oklijevanja odgovara: »Evo me, mene pošalji!« Takav spreman odgovor mogao je doći tek nakon Božjega zahvata.
Struktura Lukina izvještaja o pozivu prvih učenika trodijelna je. Ponajprije je opis okolnosti koji sliči Markovim tekstovima. Slijedi pripovijest o čudesnom ribolovu koja podsjeća na Ivanov izvještaj o ribolovu nakon uskrsnuća. Na koncu je i poziv što ga Isus upućuje Petru, a preuzet je iz Evanđelja po Marku. Dok Matej i Marko poziv prvim učenicima smještaju na početak Isusova javnoga djelovanja, Luka ga odgađa tek nakon razdoblja u kojem je Isus već poučavao. Na taj je način učinio vjerojatnijim njihov spreman odaziv. Mjesto je radnje »pokraj Genezaretskoga jezera«, što je jedno od imena Galilejskog jezera. Na prizorištu je Isus koji stoji uz obalu te narod koji se oko njega »gurao« kako bi čuo »riječ Božju«. Susret s Petrom, ili Šimunom, kako ga ovdje evanđelist zove, događa se iz praktičnih razloga: Isus je iz Šimunove lađe poučavao mnoštvo. Šimun je također među slušateljima Isusove propovijedi. Zato je i spreman, protiv onoga što mu je govorio razum, baciti mreže. On to čini na Isusovu riječ. Ulov je čudesan. To je, s jedne strane, nagrada Šimunu jer je primio Isusa, a primanje Božjih glasnika osobito je važna tema za Luku. S druge strane, čudesan je ulov potvrda snage Isusove riječi. Šimun Petar u tome prepoznaje posebnost Isusovu te se pred njim osjeća grješnim. Isusov odgovor nagoviješta Petrovu novu ulogu. Umjesto običnoga ribara, postat će ribar za Božji račun, koji će »loviti ljude«. Luki je važna Petrova uloga, pa gotovo da i zaboravlja na ostale učenike, Jakova i Ivana, te Andriju kojega i ne spominje imenom. Kao da je Petar za sve njih rekao: »Na tvoju riječ.«
Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima ističe temelje kršćanske vjere. On Korinćanima »doziva u pamet evanđelje«. Ono je čvrstina i jakost kršćana i zalog njihova spasenja. To je radosna vijest koju nije sâm Pavao sročio, koja ne pripada njemu, nego ju je i on primio od drugih. Slično je već rekao i o euharistiji: »Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh…« Naravno, to što je primio »od Gospodina« nije Pavao primio nekom izravnom objavom, nego predajom koja potječe od Gospodina. Jednako tako i ovdje ponavlja: »Predadoh vam ponajprije što i primih.« A to što je primio ispovijest je vjere koja sadrži Kristovu smrt, njegov boravak u grobu i uskrsnuće trećega dana. Sve se to dogodilo kao ostvarenje i dovršenje »Pisama«, to jest starozavjetnih obećanja. Osim toga, sadržaj njegove vjere podrazumijeva i ukazanja Uskrsloga »Kefi, zatim dvanaestorici… braći kojih bijaše više od pet stotina zajedno… Jakovu, onda svim apostolima«. Ukazanja tolikim svjedocima služe kao potvrda vjerodostojnosti Pavlova evanđelja. Kako bi još više osnažio to svjedočanstvo, apostol i sam svjedoči u prvom licu, i njemu se Uskrsli ukazao, što je dovelo do korjenite promjene njegova života. Ta se promjena dogodila »milošću Božjom«. Snaga Božja očitovana u Pavlovu životu treba uvjeriti Korinćane u ispravnost i istinitost predaje.
