Splitski »Verbum« nedavno je objavio knjigu psihologa i psihoterapeuta Salva Noea »Zabranjeno kukanje«. Za papu Franju, koji mu je napisao predgovor, to je bio znak vjere, a za autora nastavak bitke protiv svakidašnje jadikovke. Papa je čak na vrata svoje radne sobe u Domu sv. Marte u Vatikanu stavio natpis »Zabranjeno kukanje«. Noe se umorio od stalnoga slušanja ljudi koji samo kukaju, jadaju se i ništa ne poduzimaju da bi promijenili to stanje i oslobodili se negativnoga okruženja. Iako je i sam od djetinjstva slušao izreku: »Kukaj i dobro će ti biti«, kako je odrastao tako je u njemu rasla pobuna protiv takva načina gledanja na život. Tako je napisao knjigu i ponudio praktične savjete kako iz svijeta kukanja ući u svijet radosti i zadovoljstva. »Premda priznajemo da u životu postoje poteškoće, ne mogu vjerovati da se rješenje može pronaći u kukanju, naprotiv vjerujem da se nalazi u želji za djelovanjem kako bi se naše stanje promijenilo na bolje. Svi želimo bolji život, svi tražimo onu vedrinu, onaj spokoj koji će nam pomoći da se bolje suočimo sa zaprekama s nepredviđenim događajima, sa životnim bolima«, napisao je autor, svjestan i da odveć teško ta teoretska i općenita želja da se bolje živi ne biva pretočena u praksu.
»Jedno je sigurno: u životu moramo aktivirati više oduševljenja, više zahvalnosti kako bismo postigli unutarnju postojanost i pronašli radost življenja. Cilj je osloboditi se osjećaja neprikladnosti koji nas navodi na kukanje te istodobno preobraziti obezvrjeđujuće osjećaje u poštovanje i ljubav prema samima sebi. Da bismo to učinili, potrebno je aktivirati nove osjećaje i nove poglede koji će nas dovesti do tjelesnoga i psihičkoga blagostanja, do sklada između praktičnih i emocionalnih elemenata života. Samo se tako može izbjeći zamka viktimizma, osjećaja vječne žrtve. Srž je života u vjeri, u povjerenju, u razvoju vlastitih mogućnosti te u pomaganju bližnjemu. U institucijama, u obiteljima, u međuljudskim odnosima, u svijetu rada potrebno je udisati novi zrak, zamišljati bolju budućnost i činiti konkretne korake kako bi se aktivirala pozitivna promjena«, pojasnio je Noe te poručio: »Prestani kukati i počni se jačati, poštivati i ljubiti.« Odlučno tvrdi: »Potrebno je optimizirati ono što imamo kako bismo na temelju toga nešto više napravili. To je misija, poslanje našega života. Zašto postupamo loše sa sobom? Zato što ne poznajemo svoju pravu narav, svoj veliki potencijal te zato što smo se udaljili od Boga«, zapisao je, istaknuvši želju da ljudska bića postanu ljudskija, a u tome ključnu ulogu ima i molitva.
Da prije njihove desete godine za djecu nisu ni mobiteli ni internet piše Marijana Cvrtila u Slobodnoj Dalmaciji. Ovisnost o internetu i kompjutorskim igricama jedna je od pošasti suvremenoga doba, od koje već u Hrvatskoj prema procjenama »boluje« između pedeset i stotinu tisuća ovisnika. Najčešća je ovisnička dob ona između dvadeset i trideset godina, a liječenje je dugotrajno i ne nestaje preko noći. Koliko ta moderna epidemija uzima maha zorno je na okruglom stolu o mentalnom zdravlju mladih u Zagrebu ilustrirao doc. dr. Ante Bagarić, pročelnik Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti pri Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, iznijevši primjer 25-godišnjaka koji se nalazi u tretmanu te bolnice, a koji zbog takve vrste ovisnosti deset godina nije izišao iz stana.
»Ovisnost o internetu novijega je datuma, a zajedno s drogom, alkoholom i kockom zahvaća oko 400 tisuća ljudi u Hrvatskoj, ili desetak posto stanovništva. U našem zavodu ne primamo osobe mlađe od 16 godina, no kad govorimo o ovisnostima među mladima općenito, vidimo da je stanje sve gore unatoč tomu što se ulažu veliki napori«, riječi su dr. Bagarića, čiji zavod godišnje primi oko dvije tisuće novih ovisnika o sva ta četiri poroka, a u tekstu se pojašnjava da iako se ondje od ovisnosti ne liječe djeca mlađa od 16 godina, ovisnike o internetu nerijetko na »odvikavanje« potaknu roditelji ili najbliži. »Imamo u tretmanu studente koji ‘kao’ studiraju i po pet-šest godina a da nisu ni pristupili učenju jer znaju po 16 sati dnevno igrati igrice«, pojasnio je sugovornik. »Internet i ovisnosti povezane s njim, poput videoigrica ili ‘neskidanja’ s društvenih mreža, nerijetko je sredstvo bijega za osobe koje imaju emocionalnih ili socijalnih problema, a roditeljima često nije lako prepoznati kada je njihovo dijete od spretnoga korisnika gadgeta preraslo u osobu koja treba potražiti pomoć. S obzirom na to da je to relativno mlada registrirana ovisnost, i pred psihijatrima su izazovi na dijagnostičkom planu i planu liječenja. Stručnjaci se slažu da je igranje igrica od jednoga do tri sata dnevno maksimum, odnosno, kako kaže doktor Bagarić, ako netko igra igrice tri-četiri sata i više, ima problem. Kod ovisnika se mogu prepoznati problemi u razlikovanju stvarnoga i virtualnoga svijeta, (pre)kasna druženja s kompjutorom, čak i dulje ostajanje na poslu zbog toga, izoliranje od prijatelja i obitelji, nesanice, nervoze, agresivnost…« stoji u tekstu. »U mladih ljudi danas situacija je takva da sve potrebe trebaju odmah biti zadovoljene, inače se takvu osobu može smatrati gubitnikom, ‘luzerom’. Nekada je ovisnost imala komponentu bunta, a danas samomedikacije, to jest, ako se konflikt ne riješi za pola sata, ako je pao ispit, ako je napet, najbolje je posegnuti za marihuanom ili pobjeći u virtualni svijet«, smatra doktor Bagarić. Upozorio je da se djetetu od dvije-tri godine »tutne« mobitel u ruke pa se ono već u ranom razdoblju života uči na ekran i virtualnu komunikaciju.
»U Hrvatskoj nemate djeteta koje s deset godina nema svoj mobitel, iako do desete godine ne bi trebali imati nikakav pristup ni mobitelu, ni igricama, ni internetu općenito. Isto to možemo reći za društvene mreže – što kasnije, to bolje. Međutim, to je danas jednostavno nemoguće i zato rješenje, kada su mladi i djeca u pitanju, nije u zabranama i kažnjavanju, nego u razgovoru i uključenosti«, rekao je dr. Bagarić.
Svaki peti čovjek – njih više od 800 000 – u riziku je od siromaštva, podatci su Državnoga zavoda za statistiku. Prag razlika lani je iznosio 2339 kuna mjesečno za samce ili 4912 kuna za obitelj s dvoje djece. Svaki peti čovjek u Hrvatskoj ili njih 824 900 u riziku je od siromaštva, donosi Sanja Stapić u Slobodnoj Dalmaciji. »Statističari su računali stope ‘obične’ i teške oskudice. Tako stopa materijalne oskudice ili deprivacije prikazuje postotak osoba koje žive u kućanstvima koja su zbog financijskih razloga lišena najmanje triju od devet stavki materijalne deprivacije, a teškom oskudicom smatra se ako ne mogu priuštiti četiri stavke. U Hrvatskoj stopa materijalne deprivacije iznosi 25,9 posto, a teške oskudice 10,3 posto. Stopa teške oskudice smanjila se s preklanjskih 12,5 posto na prošlogodišnjih 10,3 posto. Tako je svako deseto kućanstvo prošle godine bilo prikraćeno za četiri od devet stavaka kojima statistika mjeri materijalnu deprivaciju, a riječ je o grijanju zimi, podmirenju neočekivanih financijskih troškova, nemogućnosti da svaki drugi dan jedu meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent, kašnjenje s plaćanjem najamnine, računa za režije i kredita, nemogućnost da se svim članovima priušti tjedan dana godišnjega odmora izvan kuće, nemogućnost kućanstva da si priušti telefon, TV u boji, perilicu rublja i automobil. Tako u Hrvatskoj više od polovice građana, njih 2,3 milijuna ili 56,2 posto živi u kućanstvima koja ne mogu podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava, 43,9 posto osoba ili njih 1,8 milijuna živi u kućanstvima koja teško i vrlo teško spajaju kraj s krajem, 41,2 posto osoba živi u kućanstvima koja spajaju kraj s krajem s malim teškoćama. Najmanje, samo 0,5 posto ljudi ili njih 20 622 živi u kućanstvima koja vrlo lako spajaju kraj s krajem.«
