Na samom početku prvoga hrvatskoga romana »Planine« Petra Zoranića, pastir Zoran progovara o svojem susretu s vilom koja izravno kritizira njega, a onda, uzimajući ga samo za primjer, neposredno kritizira i ostale hrvatske književnike jer oni – za razliku od ostalih pisaca koji nemaju problema u pronalasku ni inspiracije i motivacije da bi proslavili zemlju iz koje potječu – o ljepoti svoje zemlje, svoje Hrvatske, u većini slučajeva samo šute: Zač tako preskorisno i presprudno misalju turvitaš, budući sva misal tva krozi ljubveni poraz u petje uznita i nukana? Ne pristoji se da svića pod sudom skrivena stoji, da da ljudem sviti. Nisi li većkrat čtil i čtiš svaki dan razlike pisce ki deželje svoje razlikim i narešenim govorenjem ča već mogu hvale? Vidiš da po grčkoj zemlji ni gore, ni vrha, ni rike, ni vrulje, ni školja, ni duba, ni napokom grma od koga, buđi da veći dil lažući, pisci njeje u razlike pritvore kriposti pišući reše, a naše ove vele veće gizdave i prudne prez hvale i časti krozi nepomnju vašu zagluhle stoje.
Možda je zaista opomena Zoranićeve vile odjeknula toliko snažno poviješću hrvatske književnosti da zahvaljujući njoj do današnjega dana gotovo ne postoji dio Hrvatske o kojem nešto nije zapisano – od Držićeva, Gundulićeva, Vojnovićeva Dubrovnika, Marulova i Barbijerijeva Splita, Fabrijeve Rijeke, Šenoina, Zagorkina, Krležina Zagreba, Osijeka Ivane Šojat pa sve do Pavličićeva Vukovara. No uz vilinu opomenu valja uzeti u obzir i činjenicu da stvaralaštvo svakoga književnika proizlazi i iz nekoga konkretnoga vremenskoga i prostornoga konteksta koji određuju autora, a samim time i djelo koje autor stvara.
U antologijskoj »Priči o gradu« Siniša Glavašević poručuje onima kojima je dužnost očuvati grad od zaborava da ne trebaju strepiti jer taj grad sve vrijeme živi u njima samima: Grad – to ste vi. Logično je, stoga, očekivati da autor ima potrebu u onome što piše na neki način iznijeti taj grad, taj prostor iz sebe. Tu su mitovi, legende i razna vjerovanja koja bi bilo važno zapisati za povijest. S druge strane, ako ne postoji intimna povezanost s prostorom iz koje često niču autobiografski i memoarski tekstovi ili ako autor potječe iz prostora uz koji se ne vežu, što je zapravo malo vjerojatno, onda ostaje vrlo prozaična činjenica da se radnja nekoga djela jednostavno mora zbivati u nekom prostoru koji može biti i imaginaran i stvaran. Zapravo, i stvarni gradovi ulaskom u književni tekst gube svoja zbiljska obilježja i u skladu s potrebama priče, koliko god se temeljili na istinitom predlošku, i sami postaju područje imaginacije.
Helena Sablić Tomić i Tatjana Ileš u tekstu »Grad između pamćenja i zaborava« progovaraju, među ostalim, i o važnosti grada kao mjesta taloženja različitih iskustava koja postaju iznimno važna za nastanak i život pripovjedačke proze: Kompleksna slika grada kao prostora kulturno-povijesne memorije nastalog deponiranjem povijesti, kulture, različitih iskustava u književnosti veoma je često ishodišno mjesto pripovijedanja. U svojevrsnom međuprostoru autorskoga sjećanja, između pamćenja i zaborava, figurama sjećanja i različitim mnemotehničkim mehanizmima konstruira se književni tekst u kojemu je grad bitan strukturni čimbenik. Krešimir Nemec u knjizi »Čitanje grada« promatra i analizira način na koji su pojedini književnici urbani prostor ugrađivali u svoje tekstove te koja su značenja tomu prostoru davali kroz povijest. On smatra da je grad sa svojim ulicama, zgradama, kavanama, klubovima, sa četvrtima, ali jednako tako i s ljudima, jedinstvenom atmosferom, geografskim položajem, postao metafora piščeva identiteta, pečat njegova poziva.
Grad je poprište zbivanja, ali zahvaljujući svojoj složenosti i dinamici, on je i uzročnik mnogih unutarnjih procesa koji se zbivaju u liku, grad je, osobito u realističkim djelima, često i krivac za nesretnu sudbinu mnogih junaka koji u njega stižu iz ruralnih prostora i ne uspijevaju se prilagoditi njegovu ritmu, grad je u prozi nastaloj devedesetih i nakon njih simbol očuvanja identiteta i borbe protiv razaranja, destrukcije i mržnje. Grad! Grad! Gdje je život najsocijalniji i gdje je čovjek najindividualniji… Gdje su skupštine, kazališta, knjižnice, izložbe, muzeji, kinematografi… gdje moraš i možeš sve vidjeti… gdje jedna čaša ne dospije izvući drugu, jer jedno »viđenje« vuče drugo… Vječno gledati: sav se pretvoriti u umne, jedine, velike oči… gdje od samog gledanja ne uspiješ ni ljubiti ni mrziti ni plakati – ni osjećati ni živjeti… gdje je svaki pogled jedna misao, deset pogleda jedna ideja, a jedan dan gledanja – čitava knjiga! (Janko Polić Kamov, »Isušena kaljuža«).
Iz svega dosad rečenoga proizlazi da su gradovi, njihova obilježja i njihove znamenitosti itekako zastupljeni u književnim djelima, što uostalom, zbog same prirode radnje koja se u književnom djelu zbiva, ne predstavlja baš neku pretjerano veliku književnoteorijsku novost. No u ljetne dane, kada mnogi posjećuju turistička središta Lijepe Naše u potrazi za odmorom, valjalo bi se zapitati iscrpljuju li uistinu turističke zajednice sve prednosti i ljepote pojedinoga grada, odnosno, ako je pojedini grad zaživio kao junak književnoga djela, mogu li onda i književnik i književno djelo postati junaci turističke ponude grada? Vesna Vrtiprah u tekstu »Kulturni resursi kao činitelj turističke ponude u 21. st.« navodi da Hrvatska ima iznimno bogatu kulturnu tradiciju, samo je upitno zna li njome dobro i kvalitetno marketinški upravljati te zbog toga i upozorava na znatne promjene koje su se zbile u području turizma. Prirodne ljepote prestaju biti jedini zadovoljavajući čimbenik koji u neku zemlju dovodi goste, dok kultura postaje osnovni element kojim se koristi menadžment turističke destinacije za privlačenje turista u destinaciju i za stvaranje brenda. (…) Kulturni »proizvod« nisu same građevine ili predmeti iz prošlosti već je proizvod način njihove interpretacije. Kulturni resursi moraju biti za turiste izvor emocija, pružiti im određeni doživljaj. Nije dovoljno ponuditi samo razgledavanje kulturno-povijesnih znamenitosti, muzeja, galerija i sl. resursa, potrebno je formirati kulturni »proizvod« – od resursa stvoriti atrakciju. Svaki kulturni resurs mora pružiti doživljaj, mora omogućiti turistu da osjeti »povijest« znamenitosti i da uživa u posjetu.
Pojam kulturnoga turizma postaje globalni fenomen i nije više ograničen na »ozbiljne« svrhovite posjete uglednim kulturnim lokalitetima, već je postao dio atmosfere destinacije koju stvaraju zajedno i turisti i lokalno stanovništvo. Unutar kulturnoga turizma postoji i grana koja se naziva literarnim turizmom, koji zapravo postoji još od davnih vremena, iako se tada nije tako zvao. Od davnina su ljudi posjećivali rodne kuće znamenitih pisaca, njihove grobove, preuređivali mjesta njihova stanovanja u muzeje ili memorijalne domove kao što je u Hrvatskoj primjerice slučaj s Ljudevitom Gajem, Matom Balotom, Petrom Preradovićem, Matijom Vlačićem Ilirikom, Ivanom Goranom Kovačićem, Marinom Držićem, Markom Marulićem, Miroslavom i Belom Krležom, Marijom Jurić Zagorkom, Ivanom Brlić Mažuranić…
No unatoč navedenim primjerima vrijednima hvale, Ana Kožul u radu »Književni turizam« smatra da mnoge od znamenitih književnih lokacija, domova i rodnih kuća autora nisu označene ni na kakav način, a nije poznato ni postojanje izleta ili osmišljenih pješačkih itinerarija. U središtu toga problema, smatra nadalje, nalazi se izostanak interpretacije književne baštine zajedno s nepostojanjem odgovarajućega vodstva i odsutnosti svijesti turističkih djelatnika, vlasti i zajednice o vrijednosti književne baštine i, uvjetno rečeno, načinima njezina iskorištavanja.
Gradovi bez svojih pjesnika nisu gradovi, kaže Matoš. Nužno je zato u što većoj mjeri predstaviti književnike i njihovo stvaralaštvo onima koji u grad dolaze, ali i onima koji u gradu žive. Nužno je obogatiti ponudu koja će neizbježno uzvratiti bogatstvom, i u materijalnom i nematerijalnom dobru. Nužno je jer su uvijek zanimljive te veze koje postoje između čovjeka, prostora i literature. I zato je nužno ne raskidati ih jer su one u svojoj biti namijenjene spajanju…
