U ovom vremenu širenja panike i loših vijesti dragocjeni su ljudi koji svojom iskrenošću utječu preko medija na opće mišljenje, ovaj put u vezi s koronavirusom. U tekstu Damira Petranovića dana je opća slika stanja kroz riječi dr. Alemke Markotić, ravnateljice zarazne bolnice, za koju navodi da je jedna od najvećih hrvatskih stručnjaka na području infektologije i kliničke imunologije, suradnici HAZU-a te priznatoj znanstvenici sa sedam nacionalnih i devet međunarodnih nagrada.
U klinici »Fran Mihaljević« osnovala je Centar za emergentne i reemergentne zarazne bolesti, intenzivno je sudjelovala u osnivanju i kreiranju prvoga hrvatskoga BSL3 laboratorija za dijagnostiku opasnih uzročnika, a 2014. godine osnovala je društvo za biosigurnost i biozaštitu. Već godinama sa znanstvenicima iz brojnih prestižnih međunarodnih institucija surađuje u istraživanjima opasnih patogena, kao i na drugim projektima. Predaje na fakultetima, objavila je stotinjak recenziranih radova te održala velik broj predavanja po svijetu. Od 1992. do 1994. boravila je i radila u opkoljenom Sarajevu, kao liječnica opće prakse u Caritasovoj ratnoj ljekarni i ambulanti. Bila je asistentica na Medicinskom fakultetu. »Provela sam dvije ratne godine u okupiranom Sarajevu, odakle sam izašla 5. veljače 1994. Jednog dana otac moje kolegice i moj kolega s posla stradali su od iste granate. Gospodin je poginuo, a kolega je dugo liječen. Pitala sam se tko je sljedeći. Zato i kod plasiranja brojki zaraženih od koraonavirusa moramo uvijek imati na umu to da iza njih stoje pojedinačni ljudi, nečiji očevi, majke, djeca, sestre.« Otkrila je da joj je u tom periodu od velike pomoći bila vjera. »U Sarajevu me jednostavno nosila, ne znam kako bih se bez nje usudila izaći na ulicu na kojoj su me svaki dan gađali snajperima, gdje su oko mene padale granate i gdje smo proživjeli glad i hladnoću. To ne bi bilo moguće da nisam vjernik.« Kazala je i javno zahvalila Bogu na iskustvu koje ne bi voljela ponoviti – ali zbog kojeg je stekla određenu zrelost i određeno povjerenje u Boga, »kad mu predaš život i on ti ga vrati«. Prije tri godine kao ravnateljica »Frana Mihaljevića« potpisala je sporazum o suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem na kojem je pokrenula studij sestrinstva te studenti obavljaju praksu, a liječnici teorijsku i praktičnu nastavu. Tom prilikom u prostorijama Klinike za infektivne bolesti slavljena je misa, prva od osnutka bolnice 1893. godine.
Zanimljivo je razmišljanje akademika Igora Rudana, molekularnoga biologa, u tekstu pod nazivom »Virus ne ubija svoje domaće jer mu to nije u interesu«. Prvo što su kineski liječnici i znanstvenici učinili kada je postavljena sumnja na novi koronavirus koji uzrokuje upale pluća bilo je da su očitali genom novoga virusa koji su izolirali iz nekoliko oboljelih. Taj su slijed podijelili na internetu sa znanstvenicima u cijelom svijetu. To je bilo silno važno jer je omogućilo da svi u cijelom svijetu mogu odmah u ljudi s upalom pluća potražiti prisutnost baš toga virusa u organizmu, pronalaskom točno te genetske upute. Zahvaljujući napretku genomskih tehnologija, biokemije, telekomunikacije i interneta, već nakon prvih nekoliko dana epidemije virus nije više mogao nigdje nikoga na zemlji zaraziti a da ne bude potvrđen i otkriven. Štoviše, nekoliko je stranica na internetu posvećeno otkrivanju novih slučajeva u realnom vremenu na karti svijeta. To su epidemiološki alati koje nikada u povijesti nismo imali i koji nam danas otvaraju sasvim nove mogućnosti u suzbijanju pandemija«, zaključuje akademik Rudan. I to je potvrda da se sasvim nepotrebno širi strah od koronavirusa.
Kako piše Marijana Cvrtila, čistačice su zbog radnih uvjeta sve češće u bolnicama. »Nitko nas ne čuje.« Sve je više bolesti, ljudima stradavaju zglobovi, kralježnica, radni uvjeti dotjerali su ih i do operacijskih dvorana zbog uništenih sinusa, slomljenih podlaktica… Kvadratura za čišćenje koja danas pada na leđa spremačica u brojnim školskim ustanovama višestruko promašuje norme propisane Državnim pedagoškim standardom (DPS), jedna osoba čisti unutrašnje i vanjske prozore škole, sportske dvorane, svlačionice, sanitarne čvorove, a o plaćaju prekovremenih sati može se samo sanjati. Ipak Ministarstvo znanosti i obrazovanja listom odbija zahtjeve škola za zapošljavanje novih spremačica, domara, kuhara, čak i na ispražnjena mjesta zbog odlaska u mirovinu. Anketa Sindikata hrvatskih učitelja (SHU) pokazala je da gotovo polovica spremačica u školama danas čisti površinu veću od propisane. Problem nedostatka nenastavnoga osoblja u školama, prije svega pomoćnih tehničkih radnika, spremačica i domara, ali i tajnika te računovođa (kao i stručnih suradnika poput psihologa i stručnjaka edukacijsko-rehabilitacijskoga profila) postao je toliko alarmantan da je ovih dana ponovno prema resornom ministarstvu reagirao Sindikat hrvatskih učitelja, koji na te nelogičnosti upozorava godinama. Sindikat je trenutačno, kaže Ana Tuškan, glavna tajnica SHU-a, doslovno zasut mailovima i pozivima osoblja iz škola koje iznose iskustva te traže pomoć. Za moguća rješenja u vezi s tim problemima, kako navode čistačice, obratile su se i Ministarstvu znanosti i obrazovanja, no iz dostavljenoga pisanoga odgovora može se iščitati da dok je na snazi odluka Vlade o zabrani novoga zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama nikakvih većih promjena ne će biti.
Zanimljiv je tekst Valentine Wiesner o profilu ljudi koji su postali beskućnici. Ako detaljnije proučimo sudbine beskućnika, shvatit ćemo da je većinu njih do trenutačne životne situacije doveo jedinstven splet okolnosti. Vrlo vjerojatno se među tim okolnostima nalaze i nepromišljene financijske odluke. Međutim, takve odluke karakteriziraju i živote drugih ljudi koji zbog niza okolnosti nisu ostali bez doma. Važnost osvješćivanja pristranosti u razmišljanju je golema. Sklonost vjerovanju u pravedan svijet ima izravnu posljedicu da ljude često smatramo u potpunosti odgovornima za situacije u kojima su se našli. Zbog te pristranosti ljudi uzdižu i pretjerano pozitivno gledaju bogate i slavne, a okrivljuju primjerice, žrtve silovanja i beskućnike. Konačno, upravo zbog toga dio ljudi smatra da beskućnicima ne treba izravno pomagati, ističe dr. Zvonimir Galić, izvanredni profesor, koji na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održava nastavu iz kolegija za psihologiju rada i organizacijsku psihologiju te potrošačko ponašanje. »Sva psihologijska istraživanja pokazuju da većina ljudi posjeduje nešto što mi psiholozi nazivamo ‘uvjerenje u pravedan svijet’, odnosno da vjeruju da svatko u konačnici dobije ono što zaslužuje. Takvo uvjerenje ljudima je potrebno da bi vidjeli red i strukturu u svojim životima. Nažalost (ili na sreću) to uvjerenje ne poklapa se s realnošću jer duboko podcjenjuje ulogu slučaja, spleta okolnosti u kojem se dogode dobre i loše stvari koje nismo zaslužili«, ističe Galić napominjući da je u biografiji ljudi koji se nađu bez doma vrlo često moguće naći ne pretjerano mudre financijske odluke.
