Dva su razloga, najvjerojatnije, vodila djelatnike SDS-a da skriju od »očiju javnosti« zabilješku o nadbiskupovu obraćanju poglavniku u »slučaju Milosavljević«. Prvi je nastojanje nadbiskupa Stepinca da se majka petero pravoslavne djece pusti na slobodu dodjeljujući joj i novčanu pomoć, a drugi je preporuka poglavnika Pavelića da se uvaži nadbiskupova zamolba:
»MILOSAVLJEVIĆ Marija, žena pravoslavca koji je u prevratu pobjegao u Srbiju, ostala je sama s petero djece. Krivo obtužena bila je odvedena na Sudbeni stol u Zagrebu. Petero djece obratilo se na preuzv. gosp. Nadbiskupa, da bi se zauzeo za njihovu majku. Preuzvišeni je stvar iznio Poglavniku, koji je odmah naložio, da se slučaj ispita i optužena pusti u familiju.
Dne 18.XI. 1942. javilo je Ministarstvo pravosudja, da će M.M. za koji dan biti puštena kući.
Djeca su dobila
od preuzv. gosp. Nadbiskupa Kn 500.-
od Karitasa ” 1000.-« (kut. 1, omot 12, 067).
Otprilike isti se razlozi mogu primijeniti i na nadbiskupov dopis poglavniku od 2. travnja 1945.:
»Poglavniče!
Slobodan sam obratiti se na Vas s molbom za pomilovanje petorice osuđenika – Jovanovića, Bonačića, Krunića, Ilića i Bukovca – koji su dne 29. ožujka o.g. osuđeni na kaznu smrti.
Molim Vas, Poglavniče, da se poslužite Vašom moći te imenovanima promienite najtežu kaznu smrtnu u drugu blažu. Uvjeren sam, da će Vaš čin pomilovanja baš prigodom predstojeće godišnjice osnutka naše Države najbolje djelovati.
Slobodan sam skrenuti Vašu pažnju, Poglavniče, naročito na okolnosti slučaja Jovanovića Velimira, koji se u skupini osuđenih smatra glavnim krivcem. On se kao biv. jugoslavenski častnik i pravoslavac oženio sa katolkinjom u katoličkoj Crkvi i diete dao krstiti u katoličkoj vjeri, radi čega je bio od prijašnje države proganjan.
Jednako molim, Poglavniče, da pomilujete Luku Mustapića, zapovjednika oružničke postaje u Đakovu, koji je po vojnom sudu u Osieku osudjen na smrt. On je za vrieme biv. države uviek zaštićivao Hrvate u Srbiji, a u našoj Državi odano surađivao s našim i njemačkim vlastima. Prema obaviesti njegova molba za pomilovanje također Vam je već dostavljena.
Izvolite, Poglavniče, primite izraze moga dubokog poštovanja.
U Zagrebu, dne 2. travnja 1945.« (kut. 1, omot 12, 069).
Bilo bi zanimljivo vidjeti izraz lica djelatnika jugoslavenske tajne policije dok su čitali dopis nadbiskupa Stepinca ustaškomu generalu Mirku Greguriću, u kojem moli pomilovanje osuđenih na smrt zbog suradnje s partizanima:
»Zagreb, dne 28.X.1944.
Gospodine Generale!
Jučer sam saznao, da su po vojnom ratnom sudu osuđena na smrt osmorica pripadnika hrvatskih oružanih snaga radi navodnih veza s odmetnicima. Nisam u mogućnosti, gospodine generale, ulaziti u tok samoga sudbenoga procesa i stvarnu krivnju osuđenika, ali Vas molimo jedino za to, da uznastojite uzeti u obzir sve olakoćujuće okolnosti, te svojom odlukom promijenite i ublažite smrtnu osudu u doživotnu tamnicu.
Ne tvrdim, da su nekrivi. Uvjeren sam, da će blaža kazna vrlo povoljno utjecati, kako na obitelji osuđenika tako i na širu javnost. Osuđenici se kaju za svoje čine i nadati se, da će nakon donošenja blaže kazne biti zahvalni i lojalni građani hrvatske države.
Nadam se, da ćete s svoje strane, gospodine generale, učiniti sve, da se spomenutim osuđenicima smrtna kazna zamieni kojom drugom blažom.
Primite, gospodine generale, ovom prilikom moje duboko poštovanje.
Nadbiskup zagrebački
Gospodin
General MIRKO GREGURIĆ,
Zapovjednik grada
Zagreb« (kut. 1, omot 12, 076).
Sljedeća dva dopisa jasno svjedoče o nadbiskupovim intervencijama, doslovce za sve ugrožene, bez ikakvih predrasuda, ograda ili uvjeta. Njegov dopis od 28. prosinca 1944. najvjerojatnije je uništen, ali očuvan je povratni žestok odgovor ustaških vlasti:
»NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
POGLAVNIKOV VOJNI URED
R. br. 1718/44.-taj.
U Zagrebu, dne 1.II.1945.
Predmet: UBL – postupak
Preuzvišenom gospodinu
Dr. Alojziju Stepinac, zagreb. Nadbiskupu
ZAGREB
Na vaše velecienjeno pismo od 28.XII.1944., a u gornjem predmetu, ovaj je ured dao odmah točno i savjesno izpitati cio slučaj uhićenja pričuv. zastavnika Dr. Vladimira UBL.
Ustanovljeno je sa potpunom sigurnošću, i to u prvom redu da je isti još kao sveučilištarac pripadao najgoroj protuhrvatskoj skupini sveučilištaraca u Zagrebu, ali radi toga nije niti uhićen niti se radi toga postupak vodi, nego radi toga što je počinio najteži kažnjivi čin, što jedan častnik uobće može učiniti, a to je izdaja.
Surađivao je s odmetnicima, imao svoje konspirativno ime, koje je radi sigurnosti čak i mienjao, podnašao partizanima izvješća o stanju hrvatskih oružanih snaga a napose o topničkoj vojarni na Črnomercu.
Postupak vodi se protiv rečenog potpuno u smislu zakonskih propisa, pa isti biti će bilo sudbenom osudom bilo odlukama upravnih oblasti jedino na temelju zakona kažnjen.
Ovom zgodom slobodan je ovaj ured Vašoj Preuzvišenosti reći, da su za Ubla intervenirali najviši predstavnici Njemačke oružane snage, a to nije riedak slučaj, da se upravo za najveće izrode i komunističke zločince zauzimaju ljudi sa visokih položaja. Obratno za našu hrvatsku malu sirotinju i sitne ljude, kada počine kakov mali i neznatni čin nitko se ne nađe da kaže koju dobru rieč.
ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
GLAVAR:
General-poručnik (potpisan Ivan Perčević, op. a.)« (kut. 1, omot 12, 077).
Jednako je tako očuvana samo odbijenica nadbiskupove zamolbe za istaknutoga komunista, glasovitoga hrvatskoga povjesničara umjetnosti i sveučilišnoga profesora Grgu Gamulina, koji, čini se, »prstom nije pomaknuo« dok je slušao i čitao o sudskom procesu Alojziju Stepincu:
»Dr. MLADEN vitez LORKOVIĆ
Ministar unutarnjih poslova Zagreb, 3. kolovoza 1944.
Zagreb
Njegovoj Preuzvišenosti
Alojziju Stepinac
Zagrebački nadbiskup
Zagreb
Savezno s vašim cij. Dopisom od 18. srpnja t.g. slobodan sam javiti Vam, da mi u predmetu g. prof. Grge Gamulin na žalost nije moguće ništa učiniti.
Današnje prilike ne dozvoljavaju njegovo puštanje na slobodu, jer je spomenuti bio član K.P.
Izvolite, Preuzvišenosti, i ovom prilikom primiti izraze moga štovanja.« (kut. 1, omot 12, 115).
NASTAVLJA SE
