Zabrinjavajuće nedavne izjave nekih urbanih rasista o »dotepencima«, »sveprisutnim Hercegovcima«, »došljacima s istoka Hrvatske« i sl., koje u biti šire mržnju prema dijelovima hrvatskoga naroda i potiču njegovu podjelu, mogu se pobiti ne samo s političkoga, moralnoga i sociološkoga, nego i s povijesnoga motrišta. Jednu od tih tema obradio je dr. Jakša Raguž u znanstvenom uratku »Prva hercegovačka brigada HVO-a ‘Knez Domagoj’ – osnutak i prva borbena djelovanja«, objavljenom u »Stolačkom kulturnom proljeću«, godišnjaku za povijest i kulturu Matice hrvatske Ogranak Stolac, br. 10, 2012., str. 179.-200. U njemu opisuje pobjedu 1. hercegovačke brigade HVO-a »Knez Domagoj« nad postrojbama Vojske Republike Srpske u teškoj bitki kod Stoca na »Gospojinu«, blagdan Velike Gospe 15. kolovoza 1992., čime je otklonjena velika ugroza na južnom bojištu. Stoga se nikako ne smije zaboraviti taj konkretni vojni doprinos spomenute brigade HVO-a, što, jasno, nimalo ne umanjuje uspjehe briljantne osloboditeljske akcije Hrvatske vojske »Tigar« u deblokiranju Dubrovnika u srpnju 1992. pod vodstvom legendarnoga generala Janka Bobetka i kasnije oslobađanje cijeloga hrvatskoga juga. No činjenica je da nakon poraza od 1. hercegovačke brigade HVO-a »Knez Domagoj« Vojska Republike Srpske do kraja rata više nije ni pokušala osvojiti jugoistočnu Hercegovinu i eventualno ugroziti hrvatski jug.
Valja najprije prikazati vojnu situaciju u dolini Neretve od travnja do prvih dana kolovoza 1992. i okolnosti koje su prethodile bitki kod Stoca, ne samo da bi se pobjeda lakše razumjela, nego da se sadašnjim salonskim političarima i nekim javnim djelatnicima smještenim u udobne fotelje pokaže kakvo je u tom teškom i krvavom razdoblju bilo hrvatsko zajedništvo koje pokušavaju dovesti u pitanje.
Vojnom operacijom »Čagalj«, znanoj i kao »Lipanjske zore« jer je trajala od 7. do 13. lipnja 1992., san o Srbiji na obalama Neretve kratko je trajao. Više od 6000 hrvatskih vojnika pripadnika HV-a, HVO-a i HOS-a, policijskih postrojba iz Mostara, Čapljine i Stoca te jedne bošnjačke dragovoljačke jedinice predvođenih generalom Bobetkom oslobodilo je jugoistočnu Hercegovinu. Nakon stabiliziranja bojišnice, a s ciljem rasterećenja postrojba HV-a, ali i pripreme Hrvata i Bošnjaka jugoistočne Hercegovine za samostalnu obranu od Vojske Republike Srpske, Zapovjedništvo južnoga bojišta u srpnju 1992. provelo je novi raspored snaga na oslobođenom prostoru. Odlučilo je glavninu snaga HV-a povući iz jugoistočne Hercegovine, a položaje koje je HV tamo držao od operacije »Čagalj« predati HVO-u. Stoga je Zapovjedništvo južnoga bojišta naredilo Zapovjedništvu HVO-a da preko Operativne grupe za jugoistočnu Hercegovinu, čiji je zapovjednik bio pukovnik Drago Poljak, od 1. do 7. kolovoza 1992. HVO preuzme od HV-a položaje u jugoistočnoj Hercegovini, u zoni odgovornosti omeđenoj na sjeveru rijekom Bunom, tj. linijom Hum – selo Bovani – selo Botići, a na jugu rijekom Trebišnjicom, tj. linijom selo Čavaš – Trebišnjicom do jezera Vrutak – Gradina – Žaba.
Pristupilo se formiranju novih postrojba kako bi HVO mogao što bolje pokriti spomenuti prostor u ljudstvu i tehnici. Tada je npr. ustrojena topnička postrojba čapljinskoga HVO-a i dr. Tako je 6. srpnja 1992. po zapovjedi zapovjednika Glavnoga stožera HVO-a brigadira Milivoja Petkovića Općinski stožer HVO-a Čapljina pristupio formiranju »R« brigade »Čapljina«, u koju su ušle postojeće postrojbe HVO-a jugoistočne Hercegovine: 1. i 2. bojna Čapljina, 4. i 5. bojna Stolac, 6. bojna općine Neum i samostalna satnija općine Ravno, a Općinski je stožer HVO-a Čapljina prerastao u Zapovjedništvo brigade. U srpnju su postrojbe nadopunjavane ljudstvom, u sklopu opće mobilizacije, koju je 10. srpnja 1992. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban zapovjedio u većini hercegovačkih općina. Tijekom kolovoza pristupilo se formiranju i 3. bojne Čapljina kao ukupno šeste pješačke bojne. No zbog manjka oružja i odora usporena je mobilizacija, a time i ustrojavanje. Daljnjim je preustrojem brigada »Čapljina« tijekom srpnja 1992. postala Prva hercegovačka brigada HVO-a »Knez Domagoj« u kolovozu 1992., koja je imala 2501 vojnika. Njezini su najveći problemi bili borbeno neiskustvo ljudstva te manjak oružja i opreme. Oko 50 posto ljudstva brigade nikad nije sudjelovalo u borbi, a 30 posto nije uopće imalo puške. Uz Hrvate, u brigadu su ušli i Bošnjaci iz općina Stolac i Čapljina. Među prvima u HVO je ušla skupina bošnjačkih mladića iz okupiranoga stolačkoga sela Dabrica. Njihovim primjerom potom su krenuli i drugi Bošnjaci. Zapovjednikom brigade imenovan je pukovnik Nedjeljko Obradović, dotada zapovjednik 116. brigade HV-a Metković, koji je 1. srpnja 1992. prešao u HVO. Ostali dužnosnici brigade bili su načelnik Stožera Mirko Pehar, dotad načelnik HVO-a Čapljina, načelnik veze Božo Knežević, pomoćnik zapovjednika za informativno-političke djelatnosti satnik Nikola Raguž, načelnik saniteta dr. Nikica Šutalo itd. Uz Hrvate, brojna zapovjedna mjesta u brigadi su obnašali i Bošnjaci, kao npr. satnik Zoran Delić, zapovjednik 1. čapljinske bojne, satnik Hamo Dedić, referent tehničke službe u Zapovjedništvu brigade, i drugi.
Nastavlja se
