Krajem srpnja 1992. 1. hercegovačka brigada počela je preuzimati položaje na stolačkoj bojišnici pod stalnim topničkim napadima Vojske Republike Srpske (VRS). S druge strane dobar dio postrojba koje su ušle u sastav 1. hercegovačke brigade, posebice čapljinskoga HVO-a, već je bio na oslobođenom području jer je Zapovjedništvo Operativne grupe Jugoistočna Hercegovina još 11. lipnja 1992., za vrijeme operacije »Čagalj«, zapovjedilo Općinskomu stožeru HVO-a Čapljina da sve svoje postrojbe i topništvo prebaci na lijevu obalu Neretve. Na novooslobođenom prostoru HVO je svejedno morao u više navrata voditi borbe sa srpskom vojskom. Tako se npr. jači napad na okolicu Stoca zbio 11. srpnja 1992. i zbog toga su 14. srpnja kao pojačanje stigle postrojbe iz Gruda, Ljubuškoga i Čitluka. Položaji tih postrojba bili su postavljeni desetak kilometara zapadno od stvarne crte na koju su hrvatske snage izbile u lipnju operacijom »Čagalj«, tako je između njih i položaja VRS-a bila svojevrsna »tampon zona« u kojoj se nalazio grad Stolac i naselja duž prometnice Stolac – Mostar, iako su i ona bila pod kontrolom hrvatskih snaga. Nasuprot 1. hercegovačke brigade, na brdima istočno od Stoca bili su položaji Bilećke i Nevesinjske brigade Hercegovačkoga korpusa VRS-a, sa 700-tinjak vojnika.
Napetost i iščekivanje sve su više rasli, posebice kada je Zapovjedništvo 1. hercegovačke brigade od hrvatske vojno-obavještajne službe dobilo obavijest da VRS za 15. kolovoza priprema napad na Stolac, da će glavni udar srpskoga pješaštva biti usmjeren na položaje HVO-a na potezu Komanje brdo – Barani – Ošanjići, a iz kanjona Radimlje mogao bi se očekivati upad/udar diverzantske skupine. Dobila se najava da će pješačkomu napadu prethoditi višednevna topnička priprema, da će napad biti izvršen u ranim jutarnjim satima. Zahvaljujući dojavi, 1. hercegovačka brigada imala je vremena pripremiti se, dogovoriti zajedničko obrambeno djelovanje sa susjednim postrojbama HVO-a.
Za trenutak napada izabran je 15. kolovoza, blagdan Velike Gospe, jer se, vjerojatno, računalo s time da su hrvatski vojnici većinom katolici te da će biti ili na misama ili u opuštenom blagdanskom raspoloženju.
Kako je bilo i najavljeno, topništvo VRS-a obranu stolačkoga područja počelo je zasipati tri dana pred opći napad. U popodnevnim satima 14. kolovoza VRS je također iz tenkova i svih topničkih oruđa koje je imao na stolačkoj bojišnici počeo tući položaje 1. hercegovačke brigade, Stolac i sela na Dubravskoj visoravni. Hrvatsko je topništvo uzvraćalo, a topnička priprema VRS-a trajala je oko tri sata, tj. do mraka. Kako su vojnici na položajima obaviješteni o napadu, nije bilo stradalih. Međutim, hrvatski su branitelji ostali s malim zalihama streljiva te je Zapovjedništvo 1. hercegovačke brigade od Zapovjedništva Operativne zone jugoistočna Hercegovina zatražilo hitnu dostavu svih vrsta pješačkoga i topničkoga streljiva, što je žurno 15. kolovoza i učinjeno.
Početak napada na hrvatske branitelje dr. Raguž potanko opisuje: »U 3.00 sata 15. kolovoza VRS je otvorila topničku, tenkovsku i minobacačku vatru po položajima 1. i 2. stolačke bojne HVO na potezu Barani – Ošanjići – Komanje brdo, te po položajima od Drenovca ka jugu. Topništvo 1. hercegovačke brigade i TG-2 je uzvratilo po srpskim topničkim položajima pa je taj topnički okršaj trajao cijeli dan. Osim položaja HVO-a topništvo VRS je tijekom dana bombardiralo Stolac, Jasoč, Trijebanj, Masline i Hodovo, a s dva dalekometna projektila i Čapljinu. Na strani topništva HVO-a je bilo gubitaka.«
Nakon toga došlo je do izravne pješačke borbe jer su u 5.30 vojnici HVO-a na položajima kod sela Komanjega Brda zamijetili da je iz smjera Ravnica na brdu na istočnom rubu toga sela došlo 200-tinjak srpskih vojnika. Iz Zapovjednoga mjesta Stolac odmah je zapovjeđeno da bitnice minobacača 82 i 120 mm počnu tući po brdu. U međuvremenu je počela pješačka borba između HVO-a i VRS-a, puškama i ručnim bombama, na razdaljini od 30 m. Do 10 sati vojnici HVO-a uspijevali su držati položaje. No tada su se zbog jačine topničkoga napada i nedostatka streljiva povukli na brdo jugozapadno od sela. Nakon što im je iz Stoca došla popuna streljiva, vratili su se i posjeli napuštene položaje.
Oko 6 sati srpski su vojnici iz smjera Ljubinja počeli pješački napad na položaje HVO-a na potezu selo Basilije – brdo Križevac – selo Njivice. Iako je napad bio vrlo žestok, vojnici HVO-a su nakon dvosatne borbe uspjeli obraniti položaje. Istodobno je srpsko pješaštvo napalo položaje HVO-a kod Barana i Ošanjića. Oko 8.30 HVO je uspio i na tom sektoru bojišta odbiti napad VRS-a.
Nakon što su odbijeni napadi na svim sektorima, došlo je do privremenoga prekida borbi. Novi napadi VRS-a, ovaj put duž cijele crte bojišta, od Rotimlje do Drenovca, uslijedili su oko 17 sati. Prethodio im je topnički udar po Stocu i dubravskim selima. Uz topništvo, u 17.30 u napad se uključio i zrakoplov VRS-a bacivši više kazetnih bomba i ispalivši rakete. Uslijedio je pješački napad na položaje HVO-a kod Rotimlje, Hodova, Barana, Stoca, Komanjega Brda i Poplata. Kod Rotimlje (Rajičeve kuće) vojnici VRS-a probili su crtu obrane te su se vojnici HVO-a povukli iz sela. Čim su ušli u Rotimlju, srpski su vojnici počeli razarati objekte – crkvu, seoski dom, obiteljske kuće… No nisu se dugo tu zadržali jer je ubrzo uslijedio protunapad pristiglih snaga HVO-a te su srpski vojnici potisnuti iz Rotimlje.
Najjači, tenkovsko-pješački napad VRS je izvršio na Stolac, i to cestom kroz kanjon Bregave, k stolačkomu prigradskomu naselju Todorovići. Vojnici 1. stolačke bojne našli su se u tešku položaju. Tek je topnička vatra HVO-a zaustavila napad na ulazu u Stolac.
Nastavlja se
