Dr. Raguž temeljem brojnih vojnih dokumenata daljnji tijek »Gospojinske operacije« opisuje u detalje: »Na drugim sektorima bojišta (Basilije, Poplat, Ošanjići, Komanje brdo) srpski vojnici nisu uspjeli probiti linije obrane HVO-a. Napadi su uspješno odbijeni, a oni potisnuti uz gubitke. Na Poplatu su vođene teške pješačke borbe. Tek je duboka noć donijela kraj 22 sata dugoga napada na stolačke linije obrane. Bio je to kraj velike srpske ofenzive na tom sektoru bojišta istočne Hercegovine, u kojoj su vojnici HVO-a uspjeli očuvati sve obrambene položaje.«
Iza srpskih postrojba koje su se povukle na polazne položaje osim poginulih ostali su ranjenici koje nisu uspjeli evakuirati, ali također pojedinci i skupine koje su zalutale, pa je uslijedilo čišćenje terena. Za pretrpljeni poraz VRS je 16. kolovoza tenkovskim projektilima tukao po Komanjem brdu i razaralo sela Crnići-Gredu, Poplat, Masline, Rivine, Bačnik, Poprate, Aladiniće, Rotimlju i Hodovo, s Kotašnice topovima je tukao po Jasoču i Crnićima, a protuzračnim topom po položajima HOS-a kod Hodova. Bombardiranje se nastavilo i tijekom jutra 17. kolovoza, a HVO je uzvratio tukući topništvom po području Nevesinja te po Podbrdu i Žegulji. Kako je za taj dan bila dogovorena razmjena zarobljenika kod Stoca, VRS je ipak u popodnevnim satima prekinuo napad. Cijena srpskih napada u ljudskim je životima bila vrlo visoka, a prema tjednom izvješću Zapovjedništva 1. hercegovačke brigade u njezinoj su zoni odgovornosti od 14. do 21. kolovoza poginula četiri vojnika i dva civila, ranjeno je 11 vojnika i teže su ranjena dva civila.
Kako i dalje nije bila isključena mogućnost da VRS ponovi napad, postrojbe 1. hercegovačke brigade danima su nakon »Gospojinske ofenzive« bile u najvišem stupnju pripravnosti. Brigadu je mučio stari problem popunjenosti streljivom, posebice za topnička oruđa, te premorenost ljudstva, posebice u stolačkim postrojbama. Da je najviši stupanj bojeve gotovosti bio logičan pokazali su i daljnji gotovo svakidašnji napadi. Tako je nakon neuspjeha na stolačkom bojištu VRS pokušao od 21. do 26. kolovoza izvesti veliki napad na mostarskom dijelu bojišta, od Bijeloga Polja na sjeveru do Blagaja na jugu, ali je i tu doživio neuspjeh.
I na stolačkoj su bojišnici tih dana vođene borbe. Zapovjedništvo 1. hercegovačke brigade 21. kolovoza obaviješteno je da VRS namjerava izvršiti napad na pravcu Šćepan Križ – Blagaj, tj. preko Rotimlje. Srpsko je pješaštvo zbilja 22. i 23. kolovoza napadalo položaje 1. čapljinske bojne kod Rotimlje (Huskovići – Vrtine), no nije ih uspjelo probiti. VRS je 22. kolovoza namjeravao napasti Stolac i iz smjera Ljubinja. Izvršena je ranojutarnja topnička priprema s Hrguda i Ravnica po Komanjem brdu, a ispred položaja HVO-a u Njivicama pojavilo se pješaštvo VRS-a. No srpski su vojnici upali u minsko polje pa je napad propao. Kako se činilo da će VRS ponoviti opći napad na Stolac, a 1. hercegovačkoj brigadi manjkalo je streljiva, Zapovjedništvo brigade je od Zapovjedništva Operativne zone jugoistočna Hercegovina 22. kolovoza tražilo da joj se žurno pošalju sve vrste streljiva. No pošiljka iz Međugorja nije došla, tako da od 24. kolovoza zbog manjka streljiva topništvo 1. hercegovačke brigade više nije uzvraćalo po srpskim položajima. Srpske topnike nisu morili ti problema pa su od 21. do 26. kolovoza stalno dalekometnim topništvom tukli po hrvatskim obrambenim linijama. U napad na stolačko bojište uključilo se i zrakoplovstvo VRS-a 21. kolovoza raketirajući Gubavicu i Elezovinu, no sve im je to bilo uzalud. Tek je neuspjeh srpskih postrojba kod Mostara 27. kolovoza privremeno zaustavio napade VRS-a po zoni odgovornosti 1. hercegovačke brigade.
Dr. Raguž na kraju zaokružuje i daje ocjenu svih opisanih zbivanja s vojno-geostrateškoga motrišta:
»U danima koji su slijedili nakon srpske ofenzive u Zapovjedništvu Južnog bojišta je analizirana bitka za Stolac. Zaključeno je da je 1. hercegovačka brigada ‘Knez Domagoj’, iako još u fazi formiranja i opremanja, te usprkos tomu što do tada 50 posto ljudstva nikad nije sudjelovalo u borbi, a 30 posto nije uopće imalo ni puške, pokazala visok borbeni moral i sposobnost žestoko braneći Stolac. Tijekom 23 sata dugoga sukoba naneseni su znatni gubitci napadačima, svi položaji su očuvani, a uspješnom obranom dodatno stabilizirani. ‘Gospojinska ofenziva’ je bila ‘vatreno krštenje’ 1. hercegovačke brigade. Prvi, ali veliki uspjeh koji je brigada imala od osnutka… Iako se to tada nije moglo znati, neuspjeh Hercegovačkog korpusa VRS-a kod Stoca i Mostara u kolovozu 1992. značio je neuspjeh zamisli o izmijeni operativno-taktičkog položaja, preuzimanja inicijative i preokreta za VRS nepovoljnog razvoja događaja na Južnom bojištu, a time i kraj srpskog projekta izbijanja u dolinu Neretve. Svojom požrtvovnošću, hrabrošću i visokim borbenim moralom vojnici brigade ‘Knez Domagoj’ uspjeli su očuvati ne samo slobodu svog zavičaja, već i spasiti cijelo Južno bojište od mogućeg teškog poraza. Nakon poraza pretrpljenog kod Stoca Vojska Republike Srpske, kako je to već rečeno, do pred kraj rata više nije ni pokušala osvojiti jugoistočnu Hercegovinu. Tako je bitka 15. kolovoza 1992. postala posljednji veliki napad Hercegovačkog korpusa na stolačku bojišnicu. Glede 1. hercegovačke brigade ‘Knez Domagoj’ ona je i tijekom idućih godina postigla niz značajnih rezultata u obrani, ali i oslobađanju ovoga, te drugih dijelova BiH.«
Zaključno, imajući u vidu sve povijesne činjenice o »Gospojinskoj ofenzivi«, može se posve opravdano ustvrditi da se svojim izvanrednim borbenim rezultatima 1. hercegovačka brigada »Knez Domagoj« uvrstila među najbolje postrojbe HVO-a te je opravdano postala, i ostala, ponos ne samo pučanstva jugoistočne Hercegovine, nego i cijeloga hrvatskoga naroda, što urbani rasisti u Hrvatskoj, spomenuti na početku nizanke, ne mogu promijeniti.
Završetak
